Pomiješane emocije zadnjeg što nam je ponudila originalna postava Korna

Tužni mogu biti fanovi kada im na ovakav način i u ovakvo vrijeme pred njih stavite ovakav DVD Korna. Nešto kao i kada je Roadrunner na vrhuncu Sepulturine ‘after-Max’ karijere izdao njihov zadnji koncert s Maxom, sada je i dobio i Korn – DVD s koncertom u njihovoj originalnoj postavi.

Jedan od zadnjih nastupa prije nego se ‘Head’ prepustio Bogu i zadnji tračak onoga što ljudi vole zvati ‘onim dobrim starim Kornom’.

Bila je to turneja nakon albuma “Take a Look in the Mirror” i zadnji live-trenuci jednostavnog Korna i njegovih korijena. Da se sada ne vraćamo na ukuse i to kome se sviđa njihov novi zvuk a kome ne, jednostavno je ovo Korn iz nekih drugih vremena.

I na mjestu koje nije naviklo na toliko moćne i glasne zvukove. Montreux je stari jazz festival (isključivo jazz je bio samo davne 1967.), a Korn su uvjerljivo najžešći bend koji je nastupao u njihovom Stravinski Auditoriumu.

A zašto fanovi mogu biti tužni? Zato jer se tu radi o bitter-sweet učinku. Knedla u grlu i skakanje iz pluseva u minuse ovog DVD-a. Uzmite najveće hitove Korna nakon “TALITM” albuma i više-manje složena je set-lista. Onih nekoliko koje uvijek nađu mjesta pokraj ‘obaveznih’ su brutalna i (tada) svježa “Break Some Off“, te “Dead Bodies Everywhere” iz ere njihove najveće popularnosti.

Već je uobičajeno ubacivanje pjesme “One” na kraj jednog od hita, a u ovo vrijeme radilo se o uvrnutoj “Shoots and Ladders“, a sitno igranje između pjesmama dogodilo se na uvodu u “A.D.I.D.A.S.“, kada su Fieldy i Munky stvorili mirniju atmosferu sjedeći na pozornici i prebirajući po žicama. Treba spomenuti i odličnu izvedbu, tada aktualnog singla, obrade Pink Floyda i “Another Brick in the Wall“.

Sve to vrijeme dok Kornovci raspoloženo obavljaju svoj svakodnevni posao, siroti ‘Head’ već polako pokazuje svoju otuđenost i mutni pogled. Par mjeseci nakon toga, već je otišao iz benda…

I sitne greškice na “Somebody Someone” su me malčice iznenadile, jer nisam navikao da se krivo poklope na uletu iz tišine u glasni dio, ili da ‘Head’ dekoncentrirano nastavi svirati melodiju teme preko pre-chorusa (još mi je manje jasna činjenica da su upravo taj dio stavili kao podlogu jednog od izbornika). No, teško da to može uništiti njihov dojam.

“Did My Time“, “Right Now” i legendarna “Faget” definitivno su highlighti koncerta i sakrile su poneke nedostatke.

O kakvim se nedostacima radi? Osim malo pre-Fieldy distorziranog zvuka na početku, činjenica je da je ovaj nastup snimljen previše u maniri MTV-a. Logično je da u nekom trominutnom spotu kamere moraju brzinski pokazati sve zanimljivosti, ali užasno je naporno i glupo kada netko editira više od sat vremena na način da svaku sekudnu promijeni kadar od rulje, na Munkyeve prste, pa Jonathanov close-up (najčešći kadar), pa na Fieldyeve pletenice, pa na Headov viseći položaj… I tako unedogled. A o činjenici da nema apsolutno niti jednog dodatka ovom koncert da ni ne pričam.

No, u svakom slučaju, iz mašinerije kakva je Korn i sve oko njega, mnogi će pokušati izvući što se god izvući može. Tako je, sa zakašnjenjem, nastao i ovaj DVD, ali jako mi je drago što je tu.

Jer, ovo je ostavština Korna kakvog ću ga ja pamtiti, a to što nije savršeno izdanje, to je sada manje važno. “Live at Hammerstein” je produkcijski bolja stvar, ali ovo mi je definitivno bila draža turneja Korna, i bilo mi je lijepo opet se podružiti s njihovom set-listom.