Pokušaj nečega

U glavama članova Franz Ferdinanda se mnogo toga promijenilo u zadnjih pet-šest godina, od laganih pjesmica na koje su se svi nalijepili pa do nedavnih laganih eksperimentiranja s elektronikom na posljednjem albumu “Tonight: Franz Ferdinand“, a da to nije samo kratkotrajna faza, dokazali su novim (polu)izdanjem u vidu remix albuma “Blood“.

“Blood” donosi devet skladbi s posljednjeg albuma koje su obrađene gotovo do svoje neprepoznatljivosti, uz tek povremene riffove koji pokazuju da je tu ipak riječ o onim istim pjesmama. Remiksevi pjesama su podosta elektronički obrađeni k dub temama te je gotovo i zadnji djeličak melodija uništen do krajnjih granica.

Rast benda prema elektronici je u neku ruku razumljiv, budući da se u tom dijelu glazbe još mnogo toga može istražiti, ali Franz Ferdinand se nekako prebrzo ubacio u tu priču, još nedovoljno istraživši svoje granice, pa u većini “Blooda” to je ipak loš remix album, a ne kompleksno viđenje dosad neviđenog žanra u njihovoj karijeri.

I ranije smo vidjeli različite odlaske rockera u dance/elektronske vode, neki su uspjeli, a neki su ostali i do danas neshvaćeni u svojem naumu, a najbolji primjeri bi svakako bili U2 i Primal Scream. Prvonavedeni su zagrebačkim koncertom pokazali da su možda premalo istražili takvu vrstu glazbe, budući da su odlično obradili svoj novi singl “I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight” u afričkom dance ritmu, dok je Primal Scream priča za sebe zbog toga što se odlično snalaze u bilokakvoj vrsti glazbe kao riba u vodi.

Franz Ferdinand gotovo niti jednim svojim remiksom nije uspio dostići i najslabije radove prije navedenih bendova pa se “Blood” čini kao jedan neuspio eksperiment mladih nada koji traže nešto zbog čega bi bili posebni.

Na live nastupima, to se čini podosta sigurno, vrlo hrabro odlaze u eksperimentalne vode koje znaju potrajati i predugo, ali se barem vidi da znaju što rade, da znaju što žele napraviti od svojeg scenskog/vizualnog/glazbenog nastupa. Na ovom albumu se to ne vidi, jer svi ovdje posloženi remiksevi nisu vrijedni spomena.

Počevši od “Feel The Pressure” (originalno “What She Came For”) pokazuju slabost i nedovoljnu iskorištenost dub elemenata pa pjesma zvuči nabrijano, a opet toliko meko da ju je lakše preskočiti nego se mučiti s preslušavanjem tri i pol minute koliko pjesma traje. Slična situacija se događa i kod ostalih pjesama s time da su neke još dodatno produžene pa muka traje duže.

Ipak, nije sve tako crno kako se čini na prvi, drugi i treći pogled, jer se povremeno izdižu iz ništavila svoje izgubljenosti. U prvom redu s pjesmom “Die On The Floor” (originalno “Can’t Stop Feeling”) koja je mnogo dinamičnija i plesnija nego ostatak materijala, te “Katherine Hit Me” (originalno “No You Girls”) koja tako i onako ima zarazan ritam kojem je teško odoljeti pa ju nisu niti uspjeli pretjerano ‘uništiti’.

Kapranos i društvo su se očito navukli na Kraftwerk i slične bendove s početka elektronske revolucije te se sada nadaju da će i oni jednog dana biti značajni u tom žanru. Za početak bi se trebali napokon odlučiti hoće li se ostaviti pop melodija (neke pjesme s “Tonight: Franz Ferdinand” bi bile mnogo bolje da su skroz ‘zabrijane’ na elektroniku) ili ne, a potom još hrabrije krenuti s eksperimentiranjem po gumbićima na miks-pultu.

“Blood” će ostati nedorečeni pokušaj nečega što možda shvatimo kroz nekoliko godina jer danas je to svakako teško prohodan (uvjetno rečeno) album. Put kojim su Franz Ferdinand krenuli vrlo je zanimljiv, ali do sada nisu pokazali potrebnu zrelost i hrabrost za to, zbog čega vjerujem da će se kroz neko kraće vrijeme vratiti svojim klasičnim plesnim pjesmama koje ne zadiru u elektronske vode.