Cynic
Kindly Bent to Free Us
Datum izdanja: 14.02.2014.
Izdavač: Season of Mist
Žanr: Jazz, Metal, Progressive Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Šest godina razmaka između albuma “Traced in Air” i njegovog nasljednika bilo je i više nego dovoljno za veliki zaokret u zvuku Cynica.
Njihov treći studijski album, “Kindly Bent to Free Us” donosi puno veće stilske, žanrovske i zvukovne pomake nego što je to učinio “Traced in Air” 2008. godine, četrnaest godina nakon debitantskog “Focusa”. Osovina Masvidal – Malone – Reinert ostala je nepromijenjena, a jedini značajniji pomak u postavi ostvaren je dolaskom Maxa Phelpsa umjesto Tymona Kruidenera, na mjesto drugog gitariste benda.
Muzikalnost i instrumentalna vrsnost svih članova benda nikada nije dolazila u pitanje, što s jedne strane daje veliki uzgon čitavom albumu, dok s druge predstavlja poražavajuću činjenicu kako je šest godina čekanja na nemaštovit album, slabih tekstova i kičaste atmosfere jednostavno neobjašnjivo. Iako su naglašenosti svih instrumenata i vokala ujednačene, konačan zvuk albuma je pomalo odbojan, za što je velikim dijelom kriva njegova plastična produkcija.
Poletan i melodičan, primarno jazzu okrenut Maloneov bas albumu donosi najveću ugodu slušanja, a u kombinaciji s Reinertovim standardnim, konvencionalnim bubnjevima (gledano u kontekstu Cynica) predstavlja atmosferičnu podlogu Masvidalovim ulogama.
Njegove vokalne dionice zrače čitavim albumom, a ujedno su i najmuzikalnije do sada, uz povremeni falsetto (“Gitanjali”, “Endlessly Bountiful”), dok se gitaristički radi o korektnim dionicama, uz pokoje ugodno iznenađenje (poput jazzom prošaranog zatvaranja albuma kroz posljednje taktove “Endlessly Bountiful”). Uz korištenje riffova za progresivna građenja pjesama, a jazzu okrenutih solo dionica za njihova povezivanja, česte su i new progerske izmjene mekanih i žestokih dionica (“Infinite Shapes”, “True Hallucination Speak”).
Prva polovica ispunjena je kvalitetnijim pjesmama, koje dobro predstavljaju novi zvuk Cynica, uz iznimku popu bliske “The Lion’s Roar”. Visoka očekivanja postavljena naslovnom pjesmom, te prvom pjesmom albuma, mračnom, neoprogresivnom “True Hallucination Speak” lagano se razvodnjavaju kako se album bliži kraju, kroz preforsirane “Gitanjali”, te “Holy Fallout”, čija je osnovna ideja nepotrebno razvučena kroz gotovo sedam minuta.
Iako instrumentalna besprijekornost na prvu daje dobar dojam o albumu, zapravo je maska ispred njegove nemaštovitosti i dojma usiljenih ideja na silu izvučenih iz jam sessiona. Unatoč tome što je odnos kvalitetnih i nekvalitetnih ideja ukupno na strani prvih, ovakav izlet je ipak daleko od oba prethodna albuma. Sljedeći album zaista je nemoguće predvidjeti, a ako Cynic nastavi ovim stopama, usmjerenost kompozicijskoj produktivnosti i prirodnija produkcija mogli bi ga učiniti punim pogotkom.