Pogled s vrha planine

Niti novi niti baš tako stari nije londonski progressive metal bend Haken, osnovan 2007. godine.

Tu su negdje, oko sredine po roku trajanju na progresivnoj sceni, a glavna su osovina basist Tom MacLean i gitarist Richard ‘Hen’ Henshall, članovi engleskih progresivaca To-Mera, benda koji je sada ‘na čekanju’. Uz njih dvoje, u Hakenu su pjevač Ross Jennings, gitarist Charles Griffiths (ex-Linear Sphere), klavijaturist Diego Tejeida i bubnjar Ray Hearne.

Spomenutom sekstetu ovo je već treći studijski album, s obzirom da su diskografski aktivni počeli biti tri godine po osnivanju, dakle 2010., kada je krenulo s “Aquarius”, “Visions” je stigao godinu iza, pa sada “The Mountain“, koji je po svemu logički slijed, iliti nastavak prva dva izdanja. Složen je to, kompleksan, intrigantan, melankoličan, istovremeno i zabavan progresivni metal s promjenama ritmova, raspoloženja, s potpunim instrumentalnim balansom, povremenom bombastičnošću i epskim nabojima.Bujni, slojeviti, harmonični, melankolično uozbiljeni vokali Rossa Jenningsa uvelike pridonose sveopćoj raskošnosti zvuka, gitarske izvedbe su intenzivne, riffovi čvrsti poput stijena, solaže melodične, ritam sekcije čvrsti temelj svake pjesme, a uključuju i solističke izlete, prije svega one bas gitara. Kazališnu atmosferu krasno dočaravaju izrazito odmjerene, protočne klavijature, a emotivni naboj jači je uz piano i akustike. Upravo je taj emotivni naboj nešto što je jače i izraženije nego na prijašnjim albumima, iako “The Mountain” djeluje mrvu sirovije. No zato u kompletu djeluje ukusnije, konciznije, tehnički zanosnije, melodijski ugodnije i konstrukcijski zahtjevnije, s atmosferom koja se podudara s lirikama, koje govore o svakodnevnim problematikama.

“The Path” je podosta tužan uvod u album, “Atlas Stone” jedna od pjesama s najviše prpošnosti u melodijama, finim epskim zborom, jazzy razigravanjem basa, bubnja i piana u središnjem dijelu, te hevijanerziranim gitarskim solom pri kraju. “Cockroach King” je stvar s grubljim, distorziranijim riffovima, vokalnim višeglasjem, djelomičnim kabaretskim ugođajem i žustrijim, hard rockerskim klavijaturama, “Because It’s There” počinje gregorijanskim pjevanjem na kojeg se nadovezuje a capella zbor, pa akustike, bas s naglašenom sjetom, prigušeno riffanje i dominaciju sporijih ritmova. Klasičnije prog metal obrasce nalazimo u “Falling Back To Earth“, “Pareidolia” i “Somebody“, pjesmama koje traju od devet do dvanaest minuta, zamršenijih su konstrukcija, s izmjenama ritmova, epskom atmosferom i vokalno/instrumentalnom divotom.

Suprotstavljajući različite stilove i teme, bez popratnog osjećaja da je tako nešto stvar logike ili kakvog pritiska, Haken je kreirao jedan spontani progresivni album, nakon kojeg će fanovi takve glazbe na njega ozbiljno računati i tražiti da u idućem pokušaju barem ponovi ovako nešto. Definitivno, došli su do točke kada se od njih puno očekuje.

“The Mountain” je razlog takvim prosudbama, i sve slabije od ovoga u budućnosti bi za Haken bio neuspjeh. Mnogi planinari kažu da je teže spustiti se s vrha planine, nego se na njega uspeti, da za silazak treba puno više opreza i nije ništa manji uspjeh od samog ‘osvajanja’ vrha. Momci iz Hakena to sigurno dobro znaju.