Pogled prema prošlosti – odličan, pogled u budućnost – odličan

    1003

    James Carter

    At the Crossroads

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: Emarcy Records / Universal Music

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Oh Gee
    2. JC Off the Set
    3. Aged Pain
    4. The Walking Blues
    5. My Whole Life Through
    6. Walking the Dog
    7. Lettuce Toss Yo’ Salad
    8. Misterio
    9. Ramblin’ Blues
    10. Come Sunday
    11. Tis the Old Ship of Zion
    12. The Hard Blues

    James Carter američki je jazzer koji zajedno s Gerardom Gibbsom i Leonardom Kingom Jr. čini James Carter Organ Trio.

    Iako bi se iz imena sastava moglo zaključiti da Carter svira orgulje, on je ipak saksofonist, dok instrument po kojem je trio dobio ime svira Gibbs, a King Jr. je za bubnjevima. Ono što se ističe na albumu jest suvremen pristup, ali s itekako velikim tradicijskim utjecajima. Daleko je od danas relativno popularnih fusion pravaca, a opet, orgulje i povremene gitare daju mu čak i određene rock elemente.

    Album čini 12 pjesama koje sveukupno traju preko 70 minuta pa se za koncentrirano slušanje ponekad mora uzeti pauza. Prva je pjesma “Oh Gee“, u koju je uz tri stalna instrumenta, orgulje-bubanj-saksofon, dodana i gitara kojom se bavi Bruce Edwards. Sljedeća “JC Off The Set” mnogo je teži sporiji, tradicionalniji jazz komad, dok je u trećoj “Aged Pain” opet prisutna Edwardsova gitara. Početak albuma jednostavno je odličan.

    Četvrta pjesma odmah pruža podosta veliku promjenu u smjeru albuma. “The Walking Blues” u sebi ima i trubu i trombon, ali i ženski vokal koji pjevanjem stvara veselu atmosferu. Vrlo neobičan nastavak na prve tri pjesme. Sljedećih je nekoliko pjesama na tragu prve tri skladbe, najčešće sporijeg ili srednjeg tempa. Slična pjesma, kao i “The Walking Blues”, iako malo tužnija, jest “Ramblin Blues” u kojoj opet Miche Braden pjeva dionice koje malo vuku i na način pjevanja u jazzu od prije gotovo sto godina.

    Muziku podržava

    Come Sunday” odličan je primjer nastavljanja tradicije američkog jazza. Pjesmu je davno napisao ponajveći skladatelj glazbe 20. stoljeća Duke Ellington, a cjelokupan dojam pjesme itekako podsjeća na vremena u jazz glazbi kad su pjevači dominirali vokalnim jazzom na glazbenim ljestvicama. Možda bi nekako najprecizniji opis bio ‘Nat King Cole plus orgulje i saksofon’.

    Nema nikakve potrebe za filozofijom, album je vrlo dobar. Ono što posebno privlači nepretenciozno je prizivanje tradicionalnijih jazz smjerova, a da ni u jednoj sekundi album ne zvuči zastarjelo.

    Muziku podržava