Pogađanje u samu srž Band of Gypsys

    1102

    Jimi Hendrix

    Machine Gun: The Fillmore East First Show 12/31/69

    Live

    Datum izdanja: 30.09.2016.

    Izdavač: Sony Music / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Power of Soul
    2. Lover Man
    3. Hear My Train A Comin’
    4. Changes
    5. Izabella
    6. Machine Gun
    7. Stop
    8. Ezy Ryder
    9. Bleeding Heart
    10. Earth Blues
    11. Burning Desire

    Kada su se u lipnju 1969. raspali Jimi Hendrix Experience, Jimi Hendrix nije dugo besposličario. Malo se usviravao s basistom Billyem Coxom, u rujnu im se pridružio bubnjar Buddy Miles, pa je u prosincu bend – sada znan kao Band of Gypsys – bio spreman za premijerne nastupe uživo.

    Debitirali su 31. prosinca 1969. i 1. siječnja 1970. u njujorškoj dvorani Fillmore East odsviravši dva koncerta svakog dana. Šest pjesama s novogodišnjih koncerata u ožujku 1970. objavljene su kao album “Band of Gypsys”, a već krajem tog istog siječnja, čak i prije nego što će im album uletjeti među Top 10 Billboarda – Band of Gypsys otišli su u povijest.Machine Gun: The Fillmore East First Show 12/31/69” donosi prvi nastup benda uopće, a jedanaest pjesama dokumentira Hendrixovu želju da se ‘otarasi’ prošlosti koju je izgradio s Experienceom.“Nismo znali što možemo očekivati od publike, a ni publika nije znala što očekivati od nas. No od prvog tona bili su puni strahopoštovanja. Ispred njih je bio Jimi Hendrix, bubnjar koji je svirao s Electric Flag i Wilsonom Picketom, a ja sam bio novi momak” napisao je Cox u pratećoj knjižici albuma.

    Blues je bio žanr koji se uvijek mogao vezati za Hendrixa, no s Band of Gypsys krenuo je istraživati nove terene. Novi bend donio je novi materijal, novi zvuk više naslonjen na funk, a čak je i neke vokalne dionice preuzeo Miles. Ne treba čuditi što većina ovdje izvedenih pjesama ipak zvuči bolje i skladnije u nekim drugim i bolje razrađenijim verzijama, jer ovo je bila svojevrsna proba.

    Muziku podržava

    Većinu odsviranih pjesama publika nikada prije nije imala priliku čuti. Većim je dijelom bend improvizirao na samoj pozornici, pa kamo ih osjećaj odvede (čak će i Hendrix u par obraćanja publici reći da ne postoji konačna verzija određenih pjesama pa će ih ‘isprobati’; ponekad nije bio siguran ni kako se koja pjesma zove, a stihove nekih izmišljali su usput).

    Ali upravo to ‘odmjeravanje snaga’, ‘ispipavanje’ pjesama, učenje ‘kako tko diše’ zorno demonstrira što znači biti majstor svog instrumenta. Dok u početku sve to skupa zvuči pomalo traljavo uspoređujemo li sa standardima s kojima su nas ovi glazbenici razmazili, sedamdesetak minuta kasnije već slušamo pravi uhodani bend koji praši kao da je skupa čitav niz godina.

    I taman kada su se stvari zakuhale, priči je kraj. Ostaje retoričko pitanje u kojem bi se smjeru Hendrix razvio kao glazbenik i gitarist da nije preminuo u rujnu 1970. godine. Ako bismo trebali izdvojiti samo jednu pjesmu s ovog albuma, bila bi to “Machine Gun“, zorna demonstracija što je sve moguće izvući iz električne gitare kada ste majstor.

    Ono što bode u uši je ušminkana produkcija; izvedba zvuči autentičnije na pojedinim bootleg izdanjima nego na ovom službenom.

    Muziku podržava
    Stisni