Podvojenost melankolije i groova za jednu magičnu i emotivnu priču

    707

    don_t go

    Dark Country EP

    Datum izdanja: 21.02.2016.

    Izdavač: Self-released

    Žanr: Eksperimental

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Stranger
    2. Dark Country
    3. Home
    4. Saturn Return

    Ime Nine Jukić većini na prvu neće zvučati poznato, ali onima koji prate glazbu i one koji o njoj pišu, bit će itekako poznato zbog njenog doprinosa muzikologiji diplomskim radom o postmodernističkim elementima u stvaralaštvu Radioheada.

    Taj rad značajan je ne samo za muzikologiju, nego i popularnu kulturu jer je u njemu spojila pisanje o glazbi i utjecaju kojeg ona ima na kulturu. Od pitanja određivanja žanrova, odnosa ‘visoke’ i ‘niske’ kulture, glazbene industrije i ostalih preokupacija. Kroz stvaralaštvo Radioheada uspjela je prikazati kako funkcionira glazba s postmodernističkim predznakom i što to zapravo znači.Okružena glazbom na mnogo razina, odlučila se i za vlastiti glazbeni projekt nazvan don_t go zajedno s Alexanderom Forstnerom. Ovaj dvojac spojio se u Beču i počeli su polaganim koracima raditi na svojoj glazbi da bi nam ove godine donijeli EP nazvan “Dark Country“.Nina je zadužena za vokal, klavir i sinteve, dok je Alexander na bubnjevima, gitari i elektronici. Priča je počela 2013. i održali su nekolicinu koncerata. Vidljiva je pedantnost u pristupu jer su dugo vremena čekali da nešto izdaju, i to EP, a ne studijski album. EP je snimljen u ljeto 2015. u bečkom studiju Audio Manufaktur s Florianom Jaukerom. Produkciju su, zajedno s Ninom i Alexanderom, potpisali Ksenija Ladić i Matija Vojvodić.

    Što se tiče nastupa uživo, temeljni princip benda don_t go je live looping, a na koncertima se trude ne koristiti laptop i što manje pred-programirati.

    Muziku podržava

    Što se tiče samog izdanja “Dark Country”, odmah je vidljiva kompleksna struktura. Nije lako odrediti žanrovsku matricu, nego je prije svega riječ o stilu koji je sanjiv i melankoličan, a opet dovoljno groovy, pa čak i sa soul elementima što se očituje prije svega u vokalu Nine koji je dovoljno distinktivan da iznese melankoliju samog izdanja. Tekstovi su na engleskom i bave se problemima odnosa, identiteta, pripadanja i izražavanja emocija.

    Uvodna “Stranger” je na razmeđu sanjivosti i zaigranosti – u izvedbi, zvuku i tekstu; “Hey stranger, why are you so strange?” vokalno je najdojmljivija jer se Nina igra s izvedbom i očito je da posjeduje mogućnosti da izvede i, uvjetno rečeno, teže pjesme, kao što je “Dark Country“, koja je najlaganija na izdanju i tekstualno najhermetičnija. Sanjivost je još potencirana, ali nikad ne ode u dosadu jer u pozadini se čuje taj moment elektronike koji je dodatno podiže.

    Primjetna je mala podvojenost koja je pametno izrežirana jer je stilski melankolija lajtmotiv, ali taj moment elektronike i groova ne dopušta da melankolija posve prevlada. Tome pomaže i vokal koji je suptilan i odmjeren u svakoj stvari.

    Home” je najzaigranija numera od svih s jednostavnim tekstom “You make me feel like I have a home, you make me feel like I’m not alone“. Ova stvar ima i elemente soula i to je čini još zanimljivijom, ako imamo na umu dominantnu priču izdanja, a to je sanjivost. No, don_t go nije dream pop bend i, kao što smo rekli, opire se žanrovskim odrednicama i potenciraju stil prije svega. Razni su utjecaji u igri, ali konačna je priča jako privlačna i jednostavna kad penetrirate kompleksnu strukturu.

    Bogatstvo ovog izdanja je izvrsna suradnja vokala, instrumenata i produkcije. Sve je posloženo u jednu skladnu cjelinu koja na prvo slušanje može biti premelankolična i sjetna, ali kako više slušate uvuče vas u svoju magiju teksta, zvuka i stila koji je brižljivo osmišljen i prezentiran.

    Muziku podržava
    Stisni