Plesni i himnični math rock novih Radioheada

Foals su početkom 2013. izdali treći studijski album kojim su napravili još jedan korak naprijed u svojem zvuku i popularnosti.

Od “Antidotesa” prošlo je već pet godina i kroz albume, osjeća se lagani proces odrastanja benda. Mnogima je to odlično sjelo, pa je “Holy Fire” u startu proglašavan jednim od najvećih favorita za album godine. Ipak, to baš i nije tako jer koliko god album bio dobar, toliko nije ništa više od samo zabavne revitalizacije bendova poput Roxy Music, Duran Duran, The Cure i sličnih s modernim indie pristupom.Mora se priznati da su pjesme himnične, većinom sjedaju na prvu, a za to je zadužena britpop škola, ali nisu velike melodije nositelji albuma, to pripada zaraznoj gitari koja lijepo uskače i oplemenjuje pjesme, dok doza eksperimentalnosti odvaja Foalse od žanrovski sličnih bendova.Upravo iz tog razloga, album “Holy Fire” je vrlo cjelovito izdanje, bez nekog odsklizivanja u preveliku patetiku zbog čega i jest dobio sve dosadašnje hvalospjeve. Mnogo tog leži i u frontmenu koji ništa ne prepušta slučaju, ali tekstove pjesama je mogao nešto bolje uštimati jer nisu ništa posebno, reklo bi se standardni stihovi koji ne pričaju mnogo.

Kako je album izdan na početku godine, tako se zna i mnogo o njemu, pa ne bih posebno izdvajao neke pjesme, budući da je već polovica albuma dosad izdana kao singlovi. Uspjesi su svakim singlom bili manji, ali nije to toliko do samih pjesama jer međusobno (kao što sam i ranije rekao) one ne odskaču previše jedna od druge.

“Holy Fire” je definitivno zabavan britanski album na kojeg treba obratiti pažnju, ali nije nikakva revolucija kako su prezentirali pojedini britanski mediji. Foalsi su dokazali da izrastaju u sve veći bend i uskoro bi mogli postati Radiohead nove generacije, ako se negdje po putu opasno ne poskliznu. Zasad, ne izgleda da to mogu učiniti…