Plava trava Kid Rockovog zaborava

Enigma broj 1: Kako je onaj dugokosi mršavi Amer, poznat po tome što je ljubakao Pamelu Anderson i naslikavao se s cigarama i kurvama, uspio kroz karijeru proći kroz toliko stilova?

Kako je isti čovjek uspio odrepati preko Metallicine “Sad But True” i
onda kroz nekoliko godina preći u južnjačkog hillbillya koji snima
pop-rock country albume?

Enigma broj 2: Kako čovjek, koji je rođen u državi Michigan (ne može biti sjeverniji dio SAD-a) i kune se u svoj Detroit, uspije toliko zabrijati na američki jug, kaubojke, Lynyrd Skynyrd i velike Cadillace ukrašene resicama i revolverima? Kako je iz lupanja po guzama kurvi, pa seksa i cuge tako brzo uspio uskočiti u veličanje vrijednosti obitelji, tradicije, jednostavne ljubavi i Gospodina Boga?Kid Rock hrabro je i bezglavo uletio u sve te enigme i snimio svoj osmi album. Nakon prošlog “Rock N Roll Jesus“, možda je upravo ovo očekivani nastavak njegove pro-američke transformacije. Može se tu čovjek boriti s mišlju je li ovo južnjački rock ili pop-country, ali i jedno i drugo dosta jasno poručuje s čim se ovaj frajer fascinira.

Može se čak i raspravljati je li ovo album s opuštenim ugođajem koji opisuje najsmireniji oblik života u zabačenim dijelovima Amerike ili je možda to isforsirano držanje za slamku koju je zgrabio obradom “Sweet Home Alabame” zadnji put. Nebitno, jer u oba slučaja Kid Rock opet ima pravo za naslikavanjem pred plastovima sijena u nekakvih štagljima obučen u radne karirane košulje podfrknutih rukava. Mislim da je time svima sve jasno.

Malo Mary J Blige, malo pedal steela na “Care” i eto nahranjenih siromašnih i gladnih. Pa malo patetizira nad riječima “I just wanna drink ’til I’m not thirsty, I just wanna sleep ’til I’m not tired, I just wanna drive ’til I run out of highway” na “Purple Sky“. Pa malo radi svoju verziju The Cureove “Friday I’m In Love” gdje blagoslivlja subotu nakon napornog radnog tjedna u polju na “God Bless Saturday“. Pa malo ljubuje sa Sheryl Crow na “Collide“. Pa malo puši ‘funny’ pljugu i pijucka pivu na trijemu sa Zac Brownom na “Flyin’ High“. A na kraju se nostalgično vraća u Detroit na “Times Like These“.

Samo mi u cijeloj priči zbilja nije jasno zašto je ovo producirao Rick Rubin i zašto mu je bubnjeve svirao Chad Smith iz Red Hot Chili Peppers. A kad pročitam da mu je nekoliko riffova posudio i James Hetfield (u službenim bilješkama ga ipak ne spominje), upitnik nad glavom raste i raste.

Sve skupa ispada da je Kid Rock postao toliko pitoma i slušljiva američka country-pop ličnost zadovoljna i pomirena sa životom da jednostavno njegova karijera ima sve čudnijeg i čudnijeg smisla. Onaj tko nije pazio kuda sve Kid Rock lunja zadnjih godina mogao bi se podosta šokirati kad čuje da je on – sukladno svom sazrijevanju – promijenio ploču na svom gramofonu.

Osim šoka, bit će tu sigurno i bezazlenog smijeha, jer ovo prosječnom Ameru sjeda k’o budali šamar. Srećom, za nešto takvo mi ovdje već imamo dovoljno svojih zabavnjaka. I previše…