Planet ratova, drama, melankolije i psihodelije

Godine koje su nudile dominaciju američkih bendova u progresivnom metalu ipak su izbacile i jedno značajno ime na europskom kontinentu koje se koliko-toliko moglo ‘natjecati’ s njima.

Radi se o britanskom bendu Threshold, koji se, usprkos
neprijepornim kvalitetama, nije mogao mjeriti s američkim kolegama, a
osnovni razlog leži u činjenici da je izostala adekvatna diskografska
potpora. Naime, prvi su se albumi snimali za manje poznatog britanskog
izdavača Giant Electric Pea, koji je pratio rad ‘otočkih’ progresivaca.To je i razlog što su albumi bili podproducirani, a zna li se što u modernoj glazbi znači produkcija, jasno je zašto članovi benda nikada nisu bili zadovoljni onime što je ponudila na početnim izdanjima, pa su tako nekoliko puta doživjeli svoju reinkarnaciju. Najnovija je popratila izlazak novog studijskog albuma “March of Progress”, a uz remaster izdanja, svaka sadrži i nekoliko bonusa. Threshold su prirodni nasljednici megauspješnih britanskih progera iz ’70-ih i s početaka ’80-ih godina, svoj su put započeli 1988., a prvi album “Wounded Land”, koji je odmah bio prepoznat i postao cijenjen u prog metal krugovima, izašao je 1993. godine. “Wonded Land” album je žestokih gitara, melankolično-apokaliptične atmosfere i kombinacije dugih pjesama raširenijih progresivnih konstrukcija s onima kraćih minutaža i himničnijim predznakom.

U svom tekstualnom dijelu, album govori o Zaljevskom ratu, drogama, uništavanju okoliša, a “Intervention” je pjesma napisana o ratu u Bosni i Hercegovini, koja je u originalnoj verziji izašla godinu ranije, a nije objavljena na “Wounded Land” izvorniku. “Consume To Live” iz reda je dužih naslova, u uvodu nudi apokaliptične dijelove kombinirane s ambijentalno-orijentalnim klavijaturama, a u desetominutnim “Sanity’s End” i “Surface To Air” nalazimo i na sjetne, emotivne, spore dijelove. Kontinuiraniju brzinu, melodiju, ali i kaotično-apokaliptičnu atmosferu nude “Days of Dearth” i “Mother Earth”, a album okončava kratkom akustičnom baladom “Keep It with Mine”, ‘kontaminiranom’ orkestralijama naklonjenim klavijaturama.

Godinu kasnije Threshold je objavio novi album, a na njemu je već napravljena ključna izmjena u postavi. To je, naime, jedini studijski album s Glynnom Morganom na vokalima, a također i jedini s bubnjarom Nickom Harradenceom. Vokalom koji je za Thresholdovu glazbenu koncepciju ipak imao malo ‘presvijetle’ vokale, pa su oni ‘duplani’ back izvedbama, među kojima i s onima dubljih, mračnijih tonova. No kreativna osovina ostala je ista, Karl Groom i Richard West, pa je tako i ovaj album imao prepoznatljiv sound ispunjen gitarama, ovdje s većim udjelom solaža, i atmosferom tamnijeg predznaka koju održavaju klavijature, s jednim od najopsežnijih angažmana među svim Thresholdovim izdanjima.

Religija je ovaj put bila tema koja je dominirala u tekstovima, pa otuda i činjenica da je atmosfera iz crne prešla u tamnosivu, no još je to daleko od optimistične, a zanimljivost leži i u imenu “Psychedelicatessen“, koje je u biti složenica od riječi ‘Psychedelic’ i ‘Delicatessen’. On bi se mogao podijeliti u dvije cjeline, u dva dijela, od kojih je prvi onaj s nešto zahtjevnijim, pjesmama zamršenijih konstrukcija i ritmova, poput “Sunseeker”, “A Tension of Souls” ili “Into The Light”, te drugi, heavyu nastrojeniji, s više gitarskih melodija, himničnijih refrena, protočnijih i bržih ritmova, poput onih u “Babylon Rising” i “He Is I Am”. Balada “Under The Sun”, obojena akustičnim gitarama i orkestralijama, ‘lomi’ album na dva dijela, još jedan lagani naslov, “Innocent”, svojom se agresijom uklapa u okruženje u kojem se nalazi, dok bi se “Devoted” svojom staloženošću i neoklasičnim ambijentom bolje snašla među početnim naslovima.

“Psychedelicatessen” je prvi album s logom kakav će krasiti sva kasnija izdanja, bogatiji sa svojom ‘bonus’ ponudom, pa tako možemo čuti Thresholdove live vrijednosti, a jedna od verzija je i nanovo, s Glynnom snimljena pjesma “Intervention”.

A sve zajedno pokazuje vrijednosti ovog benda na početku karijere, kada na njega nije baš računalo toliko ljudi kao danas i bilo je teže zamislivo da će na sceni izdržati sada već gotovo 20 godina. Dva desetljeća vrijednog i predanog rada, koji je rezultirao uvrštavanjem među značajnije progressive metal bendove današnjice, gdje Threshold, bez ikakve dileme, ima svoje čvrsto i sigurno mjesto.