Plamičak vječne nordijske vatre

Njemački pagan/folk metal bend Wolfchant dolazi iz St. Osvalda, na sceni je deset godina, a “Embraced By Fire” mu je peti studijski album. Sedmeročlana skupina naoružana čitavim arsenalom instrumenata – osim bubnjeva i gitara tu su još harmonika, klavijature i gajde – odradila je sasvim solidan posao.

Album u svojim strukturama prije svega obiluje bogatstvom i
raznovrsnošću instrumentalizacija, na momente s jačim utjecajima folka,
vokalnim duelima čistih s agresivnim, bijesno-ranjenim pjevanjima
Nortwina (clean) i Lokhija (bas/growl), te nekim poluprogresivnim
idejama.Pjesme su uglavnom ispunjene brzim ritmovima s odmacima u pravcu srednjih, ekstremnog sounda uz pokoju uljepšanu folk melodiju, zatim čvrstim, heavyu priklonjenim, impulzivnim gitarskim riffanjem i soliranjem, te značajnim epskim ugođajem. Tekstovi su uobičajene tematike, fokusirani na nordijsku mitologiju i paganizam, otprilike kako je to kod svih ili kod većine bendova ovakvog stilskog usmjerenja.

Nakon podužeg uvoda, “Embraced By Fire” karakterizira čista, melodična heavy/power gitarska terca, a nakon toga kreće blast, višeglasno, kombinirano pjevanje i prateće klavijature koje obogaćuju zvučnu pozadinu i ubacuju dodatnu atmosferu. “Turning Into Red” započinje zvukovima gajda, gitarske dionice kombinirane su sa solažama i arpeggima, clean i growl vokalima, te nešto toplijim mid-tempom, a “Autumns Breath” pjesma je s najvećim melodijskim kontinuitetom i jakim naglaskom na power/folk.

Podužim zvukovima klavijatura započinje “Einsame Wacht“, a Lokhijev vokal je u pjesmi više zastupljen, tako da pjesma djeluje grublje, ali ne nedostaje ni melodija i gitarskih terci, kao i ženskih vokala za kraj. A za odjavu ostaje najduža, ka progresivi orijentirana “Winters Triumph“, koja počinje nježnim, ambijentalno-folkerskim akustičnim uvodom koji brzo razbijaju gitarski riff i growl dionica, a blast-beat u kombinaciji s clean vokalom i melodičnim gitarskim dionicama provlači se kroz cijelu pjesmu, koja svoj put okončava pravom srednjevjekovnom atmosferom, uz folk melodije i onomatopeju grmljavine i kiše.

Ovo je, dakle, album koji nije donio ništa novoga, no glazbena forma koju predstavlja ionako mu to nije ni nametala. Fanovi koji slušaju Ensiferum, Suidakru i slične bendove sigurno protiv toga neće imati ništa.