Pjevač pjeva telefonski imenik

Ima jedna stara uzrečica koja, kada želimo dati kompliment nekom pjevaču, kažemo da ‘može otpjevati telefonski imenik’, i onda, k’o za vraga, dotični vlasnik vrhunskog glasa, doista i ode pjevati telefonski imenik.

Doduše, ne doslovno, ali uzme tako kvalitetne pjesme da to može dokazati.I uglavnom ne dokaže. CeeLo Green, čovjek čiji portfolio puni dva istinska hita 21. stoljeća, “Crazy” i “Forget You”, na ovom albumu zvuči kao pobjednik talent-showa kojeg su dohvatili kojekakvi prosječni glazbeni muteži i ponudili materijal koji ni pas s maslom ne bi pojeo. Trudi se CeeLo, mora se priznati, vokal mu je jak, izražajan, emotivan, no pjesme i zvuk ne dosižu uvjerljivost koju ima njegov glas. Niti sempliranje Eltona Johna iz “Philadelphia Freedom” u uvodnoj “Heart Blanche (Intro)“, niti produkcijska ruka Marka Ronsona, niti ‘pozajmica’ Solomona Burkea u “CeeLo Sings the Blues” niti naslovi “Robin Williams“, “Sign of the Times” ili “Smells Like Fire” ne sugeriraju ništa zanimljivo.

Zvučna slika je bez pokrića u istinskom autorskom nervu, bez temelja u autentičnom kriku iz srca, ali moderna, u skladu s kurentnim trendovima, sva je nacifrana, blješteća i pogodna za masovna slušanja u kafićima i klubovima, no niti to joj ne pomaže da se nametne u moru interesantnih izdanja afroameričke muzike.

“Heart Blanche” je autorska tabula rasa, to je Donald Trump suvremene muzičke scene, pseudonapaljeni složenac šupljih fraza, to je telefonski imenik prosječnih pjesama i neinspiriranih umjetničkih trenutaka, to je traćenje 53 minute života i vjerojatno potonuće ovog albuma bi moglo biti znak Greenu da se sjeti Danger Mousea i njihove suradnje, okrene broj i bude jako pristojan i susretljiv prema starom kolegi.