Pivo se vratilo u kvart

Značajan dio publike očekuje od Hladnog piva da se ponaša poput Severine ili Nine Badrić – da i u svojim četrdesetima Mile, Suba, Zoki, Šoki i Deda ostavljaju dojam kao da imaju 24.

Njima je (između ostalih) Pivo na novom albumu posvetilo pjesmu “Mojoj majici“, i to je samo dio paradoksalnih tragikomičnih sličica koje gajnički The Rolling Stonesi opisuju na “Danima zatvorenih vrata”.

Uostalom, ako Billie Joe Armstrong može s Norah Jones snimiti (i to dobar!) countryem inficiran album, onda valjda i Hladno pivo može napraviti kakvu stilsku ekskurziju u, primjerice, mainstream rock.Nakon što su se na “Svijetu glamura” iz 2011. poigravali s banalnostima u medijima, četiri godine poslije su zlatno zapečatili tu temu s pjesmom “Udarna vijest” u kojoj su uspješno ismijali potonuće i trivijalizaciju medija bolje nego na svim pjesmama sa “Svijeta glamura” zajedno. Suvišno je reći, pjesma je potencijalni singl i evocira sve ono najbolje što smo čuli od Piva: nevjerojatan sarkazam u minimalno riječi, tarantinovski tempo, Kekinovo uživljavanje u karakter junaka pjesme, jake gitarističke i bas dionice, jednostavan i efektan ritam.

Pjevaču Mili Kekinu mnogo bolje leži situacija kad je, kakav god da bio, glavni karakter u pjesmi, i kad se ta situacija događa sada i ovdje, više nego kad je pripovjedač nekog događaja ili sudac.

Glavna razlika između “Svijeta glamura” i “Dana zatvorenih vrata” je ta što se Pivo bavi problemima ‘iz kvarta’: čangrizavim starcima, poluuspješnim sponzorušama, propalim firmama, zbunjenim gubitnicima, a i državotvorno domoljublje se osjeća na nekoliko pjesama. “Firma” i “Zombi party” jasno pozicioniraju Pivo na političkoj mapi po principu ‘pametni će shvatiti, a budalama je ionako suvišno objašnjavati’.

Mile, Zoki, Šoki, Suba i Deda su rekli sve što misle, politički korektno, no vrlo jasno. Naravno, bez autoironičnih ljubavnih pjesama ne ide, pa je tako “Jedna lijepa riječ” s dječjim refrenom i delikatnim solom siguran kandidat za podjelu fanova Hladnog piva na one kojima se stvar sviđa i one koji će Pivu poslati jednu ne baš lijepu, ali zato pomno odabranu riječ. “Žena” zvuči bolje u varijanti “Bivša žena”, a “Dibidus”, “Stari šajser”, “Dan oslobođenja” (čujem li ja to “Nek’ maknu ruke s mog volana“?) i “Barba” jednostavno neuvjerljivo. “Dani zatvorenih vrata” je pravi album za prekarijat, za sirotinju s ugovorom na određeno i besparicom na neodređeno vrijeme.

Hoće li Pivo gorjeti u punkerskom paklu, gdje će se čuti plač irokeza i škrgut ziherica, hoće li ponovnim dolaskom punkerskih bogova Pivo biti prokleto i poslano u istu sobu sa Škorom, pokazat će vrijeme. Bez obzira na nedostatke koji ovaj album ima (predug bar 15 minuta od 51 koliko traje) Hladno pivo se pokazuje kao bend s integritetom koji ne skriva godine, nego ih pokušava gospodski nositi.

Članovi grupe nemaju i ne mogu imati iste probleme i aspiracije kao s 20, ali se zato novim, nadilazećim i nimalo naivnim preprekama pristupaju zdravo, zadržavajući smisao za (auto)ironiju i ne bježeći u patetiku. A što se inspiracije tiče, Bože moj, nekad je ima, nekad nema, ali ako bi momci čekali inspiraciju, to onda ne bi bilo Hladno pivo, nego bezlična birtaška gomila koja bi svaki dan kao mantru ponavljala “Mog’o sam, ali mi se nije dalo. Ovak’ mi je bolje…“.