Pipsi postavili teško dokučive standarde

Peti po redu studijski album Pips Chips & Videoclipsa, “Drveće i rijeke“, privukao je zavidnu pozornost još i prije nego je ugledao svjetlo dana. Naime, neke su demo snimke procurile na Internet prije izdavanja samog materijala tako da su nagađanja oko zvuka novog albuma Pipsa postala kritičarima omiljena zabava. A eto, sad sva ta nagađanja možemo i sami provjeriti..

Da je svoje prste na stvaranju albuma imao i slavni producent Dave Friedmann, koji se često povezuje sa Jonathanom Donahueom i Mercury Rev, vjerojatno ste već čuli, ali nikako nije suvišno to ponoviti.

Produkcija albuma je zaista nešto što treba posebno pohvaliti, ali ne smijemno zaboraviti ni ‘domaći’ dvojac, tj. Juru Ferinu i Pavla Miholjevića iz Svadbasa koji su napokon omogućili Dubravku Ivanišu (zaboravite na ime Ripper) da se barem malo približi nedostižnim mu idealima Radioheada. Obožavatelji spomenutih (Radioheada, ne Pipsa) ne bi se trebali unaprijed poveseliti, jer se, osim Ripperove fascinacije bendom, nikakve više paralele ne bi mogle povlačiti.

Ali da je album najbolji u karijeri Pipsa dosad – je, nema sumnje. Pjesme su, kako se to voli reći, ‘zrelije’, sa skroz simpatičnim tekstovima, a i melodije sasvim dobro leže kao podloga u bilo kojoj situaciji u kojoj možete zamisliti i CD player. Čitava priča počinje instrumentalom “Dobro“, što na prvo slušanje dođe kao šok – album Pipsa na kojem vas odmah u početku ne zaskoči Dubravkov karakterističan vokal!?

Ali onda počinju “Susjedi” i shvatite da je sve OK, Dubravko je tu i razvija priču dostojnu Muldera i Scully. Sve se nastavlja s nekoliko pop bisera: “Sebastijan“, “Baka Lucija” i “Ne igraj se Isusa“.

Moguću monotoniju prekida “Vjetar” s Yayom kao gostujućim lead vokalom koja bi se sasvim lijepo uklopila na album čak da i nije bilo za očekivati da će se naći na popisu gostovanja. Svoje uklapanje dokazat će ponovno na “Kako funkcioniraju stvari“, nakon čega će ostale pjesme zvučati kao da je Dubravko taj koji je zalutao u tuđu priču.

Ali onda dolazi “Porculan“, pjesma koja će, zajedno s “Mrgud, gorostas i tat“, sve stare fanove Pipsa pridobiti na prvo slušanje, a one koji će to tek postati natjerati da ozbiljno razmisle o tome kako jedno slušanje, ponekad, ipak nije dovoljno da se donese definitivno mišljenje o nekom albumu/bendu/čovjeku.

“Drveće i rijeke” nije album koji će vama promijeniti život, a još manje glazbenu scenu u Hrvatskoj, ali ako se svi izvođači sličnih glazbenih preferencija približe standardu koji su Pipsi postavili ovim albumom – svi ćemo biti puno sretniji.

Za kraj nam ostaje “2X2“, posljednje savršenstvo prije zatvarajućeg instrumentala, i ujedno moja ocjena albumu.