Pijano Bar si osigurali publiku

Pijano Bar zagrebački je sekstet predvođen gitarisom i vokalom Markom Kovom Kovačićem, a nastao je nakon raspada mnogoljudni(ji)h Valungara.

Valungari su se nakon albuma “Šljuk” i “Akcija” iz nekog razloga raspali, a s Pijano Barom, priča se na neki način nastavlja. Album “Pijano Bar svira Valungare – Uživo kod Vidre” sastavljen je dakle od obrada pjesama Valungara, a koje su snimane kod Vidre. Za one koji ne znaju, (Hrvoje Prskalo) Vidra producent je albuma, uz, dakako, violinista benda Marka Firsta. Ključna je stvar, što najviše i plijeni pažnju, da za razliku od rock/punk/ska stila Valungara, Pijano Bar gaji simpatije prema nešto drugačijim glazbenim vidicima. Ipak, tko je volio Valungare, ne bi trebao imati problema ni s Pijano Barom.

Uvodna ugodna harmonika pjesme “Zbijeg” sugerira kako se bend uhvatio sviranja francuske šansone. Međutim, za povoljno prakticiranje šansone glas ili imaš ili nemaš. Vokali Pijano Bara to, nažalost, nemaju, čime album već u samom startu zvuči previše pitko i pomalo banalno.

Naredna “Akcija” otkriva ono što uvodna “Zbijeg” očito i nagovještava – pop domenu koja je donekle razbijena utjecajem šansone. Izuzevši ostatke ostataka ska izričaja, nije to uopće loše. No, tekstualni dio je onaj za kojeg bi se reklo da je kritičan. Društveno angažirani, prije svega cinični tekstovi, u slučaju Pijano Bar nemaju veću snagu, a uz poletne ritmove djeluju i kontraproduktivno.

“Akcija” tako svojom antikapitalističkom porukom, protiv kapitalizma teško da išta može učiniti, posebice kad se stekne dojam da se problematici pristupa iz perspektive intelektualca/dvorske lude. Samodostatnost da se istaknuvši aktualni problem nešto pametno kaže ispada zapravo velik problem po pitanju odsklizavanja društvene kritike u potpunu patetiku.

Glazbeno gledajući Pijano Bar je u dobrom elementu. Ritam sekcija za pop domenu podosta je čvrsta, uz posebno kvalitetne bas dionice, a kod instrumentalnog dijela vrijedi svakako istaknuti još i odlične violine Marka Firsta, koje uostalom i ponajviše nose ovo izdanje. Velika mana bezbojni su i premekani muško ženski vokali koji, uzevši u obzir drušveno angažirane tekstove, djeluju pomalo nezainteresirano za to o čemu pjevaju. Izdvaja se tek jako dobra “Zemljo” koja ima snažnije i uvjerljivije vokalne linije te bi bilo lijepo kad bi upravo ta pjesma poslužila za nacrt budućeg djelovanja. Također, u ovom kontekstu valja istaknuti i završnu “Vol or ne vol” s nešto dramatičnijim aranžmanima, bržim plesnim ritmom i opet – sjajnom violinom.

Ono što je jača strana Pijano Bara oveća je sigurnost u tome što rade. No opet, uz pop izričaj bend zvuči pomalo sladunjavo buntovno, a uz učestale cupkajuće ritmove, u svojoj su kritici, nedovoljno uvjerljivi i u konačnici premlaki. Tekstualni dio, sazdan uglavnom od poruka širem društvu, bliži je lakom štivu, a onaj bitniji, glazbeni, unatoč postavi sazdane od itekako kompetentnih instrumentalista, lakšim notama. Publika im, s tog gledišta, u svakom slučaju vrlo lako i može biti zagarantirana.