Per aspera, ad astra!

Slovenski se bend Noctiferia već svojim drugim albumom “Per Aspera” iz 2002. godine prokazao kao perspektivan bend daleko ispred ostalih bendova s ex-Yu prostora; jačinom im su samo mogli parirati neki bendovi iz Srbije, no njihov je put ipak drukčiji zbog različitih početnih uvjeta. Iščekujući novi album ovog benda, nije bilo za pretpostaviti da će se on, samo četiri godine nakon drugog albuma, ovako drastično promjeniti.

Kao prvo, tu je Gianni Poposki; vokalist impresivnih glasovnih mogućnosti i zapanjujuće varijabilnosti, a ostatak postave – veteran Uroš Lipovec na basu i Igor Nardin kao mastermind novoostvarene metamorfoze, uz bubnjara Luku Cadeža predstavljaju stabilan i homogen tim koji se trebao uhvatiti u koštac s novim kreativnim izazovima.

Kao drugo, završni pečat na produkciju ovoga albuma je udario sada već famozni Peter Tagtgren iz Hypocrisyja, koji je producirao i izdanja divova kao što su Dimmu Borgir, Children Of Bodom ili Immortal.

Naime, na prvo je slušanje već sasvim jasno da je kristalno čista produkcija jedan od glavih aduta ovog izdanja i da je tehnička superiornost studija gorespomenutog gospodina te njegov ‘metalni’ know-how i poznavanje trenutačnih trendova na sceni uvelike pomoglo Noctiferiji da svoj album učini boljim.

I kao treće i finalno, Noctiferia se žanrovski bitno odvojila od smjera zacrtanog svojim prethodnim albumom; ostavili su se black/death prizvuka i okrenuli modernijem, industrial zvuku. Zanimljivo je to da su u taj industrial zvuk uspijeli ukomponirati i neke suptilne, no sveprisutne etno elemente koji čine cijeli album eteralnim, unatoč inzistiranju na mehaničkom koje predviđa žanr.

Osobno me se najviše dojmila pjesma “Bring Out The Beast“, što zbog svojeg elegantno odrađenog elektro početka, ali i zbog energičnosti kakva se samo pojavljuje kod bendova kao što su Rammstein, stvarajući tako i efektnu zvučnu kulisu za kakav darkerski clubbing. Pjesma “Anyone” uvodi korektno odrađene clean vokale, dok “Forebang” pomalo svojom kaotičnošću remeti koncept cijelog albuma.

Na “Out Of Play” se opet pojavljuju ti dobro odrađeni clean vokali, no modifikacija samog vokala može nakon dugotrajnog slušanja djelovati malo naporno. Još bih posebno izdvojila dinamičnu “Evil Against Evil“, koja uz prvospomenutu, predstavlja možebitne hitove s ovoga albuma.

Tehnički dovoljno potkovani, poglavito u sferi gitarskog riffovlja i elektro elemenata, Noctiferia predstavlja mašinu za proizvodnju zvukova koji će biti obožavani u metal mainstreamu, i tim više ako se nastavi s agresivnom promocijom i ekstenzivnom koncertnom ekstrapolacijom dotičnog benda. Iskustvo sa stagea daje bendu samopouzdanje i koristan feedback kakav se ne može dobiti preko kojekakvih foruma, pa u tome leži i primordijalna pogreška hrvatskih bendova.

Jedina zamjerka koja ide ovome albumu jest njegov brz tempo koji ne dopušta predah, pa može umoriti auditorij relativno brzo, pa stoga i malo skromnija ocjena. No ta je ocjena svejedno višestruko viša od onoga što bi se moglo dodjeliti ijednom iole sličnom izdanku naše scene i iskreno se nadam da će ovakav pristup stvaranju glazbe i kod nas postati praksa.