Pavarotti iz EMI-evog ugla

Smrt Luciana Pavarottia, oplakivana i u krugovima koji nadilaze one opernih kuća, donijela je poplavu reizdanja u čast njegovom značajnom doprinosu glazbi u zadnjih pedeset godina. Ovaj set izdavačke kuće EMI postavio je zadovoljavajući standard za usporedbu drugima.

Taj ‘potpuni’ pregled relativno je oskudan, ponajviše zbog toga što je Pavarotti za života gotovo u potpunosti bio vjeran izdavačkoj kući Decca, a za ostale je snimao samo kada je od njih dobio posebnu naknadu.

Gotovo uvijek su to bile snimke živih izvedbi, što je slučaj i s Verdievim djelima na ovom albumu, kojima dirigira Muti (EMI-ev umjetnik). S druge strane, L’Amico Fritz je snimljen na samom početku Pavarottieve diskografske karijere (1968.) prije nego što je potpisao ekskluzivni ugovor s Deccom.

Djelo koje najmanje zadovoljava dramatički , ali i muzički, svakako je L’Amico Fritz. Ipak, uspjeva prikazati Pavarottievo umijeće u najboljem svjetlu. Glas mu je svjež i u odličnoj formi te stoga nije teško uvidjeti zašto je, tada mladi tenor, podigao takvu prašinu na svom debiju ranih ’60-ih.

Njegove su najveće prednosti oduvijek bile srčan ton i besprijekoran osjećaj za melodijsku liniju. I dok mu je ton zadnjih godina možda i slabio, a boja glasa tamnjela, ovdje svojom svježinom i mogućnostima izaziva divljenje. Pavarotti u potpunosti oživljava Fritzov lik, a u duetima se savršeno nadopunjuje sa sunarodnjakinjom Mirellom Freni, također iz Modene, koja uvjerljivo tumači ulogu mlade i nevine djevojke.

Ova opera sama po sebi možda i nema mnogo toga što bi mogli preporučiti, ali vrhunske izvedbe su je prikazale u najboljem mogućem izdanju. Slušajući je, lako je zaključiti što je nagnalo izdavačku kuću Decca da ‘ugrabi’ Pavarottia ubrzo nakon te snimke.

Dva Verdieva djela snimljena su, za razliku od L’amico Fritza, u vrijeme kasnije Pavarottieve karijere. Ovaj “Requiem” iz 1987. predstavlja napredak u odnosu na Mutijevu raniju snimku “Requiema” za EMI iz 1978. Pavarottieva je izvedba znatno zrelija od onih ranijih, a njegov glas iznimno dobro pristaje ovakvoj vrsti repertoara.

Najveće djelo u ovom CD-setu je opera Don Carlo u talijanskoj verziji od četiri čina. Već na premijeri, u prosincu 1992. ova je produkcija dospjela na naslovne stranice i postala čuvena zbog svih onih pogrešnih razloga – na vrhuncu slave Pavarotti je prihvatio glavnu ulogu, nedovoljno svjestan njezine težine i prve večeri njezine izvedbe pogrešno otpjevao neke uočljive visoke note. La Scala ga je hladnokrvno ispratila zvižducima s pozornice.

Jedna od najvećih marketinških prednosti ovog CD-seta jest ta da sadrži CD-e i DVD-e produkcije na pozornici. CD-i su zvučni zapisi DVD-a, tako da nema razlike što se tiče izvedbe. DVD ima za nijansu bolji zvuk i dolazi s opcijom surround koja ne čini neku veliku razliku kod samog slušanja.

Produkcija Franca Zeffirellia očekivano je velikih razmjera. Likovi se katkad čine poput kipova – lišeni stvarnih osjećaja. Razlog je taj što Zeffirelli ne uspijeva u potpunosti pružiti uvid u njihovu emocionalnu stranu.

Rodney Milnes je opisao ovu produkciju kao ‘mrtvu od vrata na gore’, a gluma je lagano nepostojeća, iako trio u drugom činu, sceni prvoj, ipak pokazuje živahnu interakciju. Kvaliteta slike je prilično loša kroz cijelu RAI-evu produkciju. Ako se dugo gleda, nefokusirana i mutna slika velik je napor za oči, pogotovo kada su likovi osvijetljeni reflektorom na tamnoj pozadini.

Ovaj CD-set pruža primjer dvije Pavarottieve krajnosti – od lagane uloge na početku do one dramatične na zalasku karijere. Sa samo tri, za njega neobične uloge, ovaj CD-set se jednostavno ne čini kao potpun pregled njegove karijere.

Ono što ide u prilog EMI-u jest da ga nisu ni pokušali prikazati na taj način, već su ga željeli prezentirati kao primjer Pavarottievog rada, dio njegove umjetnosti koje su imali sreću zabilježiti. CD-set ipak ostaje zanimljiv i interesantan dokument, pogotovo dviju opera, kao i za obožavatelje Pavarottievog predivnog glasa, koji bi ga svakako trebali posjedovati.