Paul McCartney u punom trku

“I hit the city and I lost my band” žalio se Neil Young 1972. u jednoj od svojih ponajboljih pjesama, “Needle and the Damage Done”. Igla, točnije heroin, doista mu je razorila prateći bend The Crazy Horse. Godinu dana poslije, slično je bilo s Paul McCartneyem.

U njegovom slučaju droga nije igrala toliko veliku ulogu, koliko nezadovoljstvo muzičara diobom novaca. A i nije im se baš išlo u Lagos, gdje je album bio sniman. Njihov strah je bio opravdan – Paul i Linda McCartney, te gitarist Denny Laine su preživjeli prepad na ulicama te afričke metropole. Taj trio je iznio i lavovski dio snimanja albuma koji će biti poslije opisan kao ‘najbolji album koji je napravio netko iz The Beatlesa’ (Jon Landau).

Do sada je “Band on the Run” imao nekoliko reinkarnacija, zadnja je izdana krajem 2010. godine, s pripadajućim friškim remasteringom. Kao i u slučaju Lennonove diskografije, ova generacija McCartneyevih remasteringa više nema bonus pjesme koje su bile prisutne na ranijim izdanjima. U ovom slučaju, s CD-izdanja su maknute singl “Helen Wheels” (koja je originalno bila na američkom izdanju) i “Country Dreamer”.

Muljaža s pjesmama je ujedno i jedina mana ovog izdanja: zvukovlje je uistinu poboljšano (što je veliki podstrek McCartneyevoj hipermelodičnosti), i ne morate imati pseće uši da to čujete.

“Band On the Run” se smatra najboljim Paulovim solo albumom iz razloga što je u prvi plan stavio McCartneyevu ljubav prema razigranim iskričavim melodijama, te spajanju nespojivih cjelina. Već na prvoj pjesmi, naslovnoj, slušatelj će se sjetiti sličnog Paulovog postupka na albumu “Abbey Road”, a zarazna “Jet” unosi mlažnjačku energiju koja se rascvjetava u raznim smjerovima: tihi akustični folk, jazz, klasične rock balade, funk. I ako netko želi još McCartneya, reći ću da je bubnjeve, značajan udio gitara i klavijatura (uz bas gitaru, naravno) svirao upravo Paul, glavom i fudbalerkom. Time se (skupa sa Stevie Wonderom koji je u isto doba radio slično) nametnuo kao najkompletniji svjetski pop-muzičar, koji može kvalitetno odsvirati sve potrebne instrumente u studiju, te adekvatno producirati snimku.

Iako je ovo Paulovih trifrtalj sata slave, ulogu Linde McCartney (kao koautora većine pjesama) i gitarista Denny Lainea (koji je u više navrata pokazao da se sjajno snalazi u ulozi ‘druge violine’) nije moguće zanemariti, s obzirom da svakom čovjeku padne moral kad mu bubnjar i glavni gitarist odu iz benda nekoliko dana prije početka snimanja.

Paul je, unatoč tome, dokazao da najbolje funkcionira kad je pod pritiskom, bilo da je riječ o godinama kada su se The Beatlesi razilazili (kada je od njih četvero McCartney bio najplodniji autor), ili solo karijeri. Da je košarkaš, vjerojatno bi upravo on u svom timu bio određen da puca tricu za pobjedu sekundu prije kraja meča.

Obavezna lektira za ljubitelje kvalitetne pop glazbe!