Paralelna povijest elektronske muzike u Jugoslaviji

Beograd, Data, Amila, Milka Lenac su muzička imena koja možda neće značiti mnogo posvećenijim poznavateljima muzičkih prilika u SFR Jugoslaviji.

Amile će se sjetiti okorjeli fanovi Bijelog dugmeta jer je upravo ona
bila dugogodišnja partnerica pokojnog Gorana Ipe Ivandića. Prva
asocijacija na Milku Lenac bit će Viktor Lenac, a na Beograd –
Beograd. Dotična su imena samo neke od zvijezda fantastične kompilacije “Electronic Jugoton” koju su sastavili Željko Luketić i Višeslav Laboš. Riječ je o kolekciji manjih ili većih opskurnalija kojima je pridodan naramak nekoliko ‘jačih’ imena i to ne nužno iz područja muzike (prisutni su Električni orgazam, Zana, Denis & Denis, Oliver Mandić), nego znamenitih glumaca, koji i u takvom, drugačijem svjetlu pokazuju svoju vrhunsku darovitost. Pogotovo to vrijedi za pokojnog Fabijana Šovagovića, čije bi se recitiranje “Opomene” A.B. Šimića moglo jako dopastima ljubiteljima inozemne ‘spoken word’ produkcije kao i aspirirajućim polaznicima prijamnog ispita iz glume za Akademiju dramskih umjetnosti.Svim ovdje priloženim snimkama jedno je zajedničko: riječ je o glazbi koja se barem dijelom izvodila na synthesizerima. Uz poneke elektropop hitove, kompilacija nudi glazbeno zahtjevnije, introspektivnije, ušima manje pristupačne komade muzike i obilje dobre muzike koju iz nekog razloga niste čuli. Iako je podnaslov kompilacije “Synthetic music From Yugoslavia 1964-1989”, naglasak je na vjerojatno najomiljenijoj dekadi u povijesti domaće muzike, na osamdesetima. Kompilacija bilježi pionirske pokušaje hrabrih i suvislih elektro-eksperimenata, a rezultati su usporedivi sa sličnim nastojanjima inozemne produkcije. Igor Savin (poznatiji među jazzerima) i Igor Kuljerić (poznatiji kao klasičar) su neopjevani junaci ‘sintetizirane’ muzike, a prvoborci elektronike na ‘ovim prostorima’ mogu se smatrati Branimir Sakač (komponirao dionice na elektroničkim instrumentima još krajem ’50-ih, no autentična snimka nije uvrštena zbog loše kvalitete) i Miroslav Miletić, koji je autor najstarije snimke na kolekciji, “Holl Elektron” iz 1964.

Ipak, glavni adut kompilacije što izgleda simpatično dječje razbarušeno i zaigrano, te što ostavlja dojam da pokriva mnogo više žanrova i što iz današnje perspektive izgleda kao da su ‘ona’ vremena bila vremena kada se kultura stvarala na lopate i kubne metre. Pjesme i govorni dijelovi se simpatično nadopunjuju, nalazi se pristojna količina pjesama koje su morale postati hitovi, ali iz nekog razloga nisu. Osobno, najbolji su dojam ostavili Beograd, Data i Milka Lenac, te Fabijan Šovagović, no na ovoj kompilaciji nema slabog mjesta, ali zato ima mnogo sjajnih.

I neka vas slika 4 ozbiljne tete na omotu ne zavara, “Electronic Jugoton” je kolekcija relativno manje poznate muzike koja se, ovako oblikovana i pakirana, doista može svidjeti svakome i može biti interesantan poklon za vrijeme darivanja.

Nadam se da je slijedeće na redu dokumentarac o elektronskoj muzici u Jugoslaviji.