Pametnije i uvjerljivije izdanje od premijernog

Ohrabren relativnim uspjehom debitantskog albuma “Immersion”, njemački sastav Words Of Farewell nije dugo čekao da snimi njegovog nasljednika, pa je “The Black Wild Yonder” nastao između srpnja i studenog 2013. u istom studiju, Metallurgy.

Teško da će itko ikada drugi album snimati komotno i bez ikakvih
opterećenja, pogotovo u slučaju da prvi doživi više pozitivnih nego
negativnih kritika, kao što je slučaj ovdje. No to očito nije utjecalo
na ekipu iz Words Of Farewell, koja je napravila drugi album dosta bolji
od prvog.

Iako je zadržana osnovna koncepcija, odnosno kombinacija melodic i progressive death metala, “The Black Wild Yonder” je kompleksniji, kompozitorski uvjerljiviji i ‘pametniji’ album, u kojem je progresivna dubina i raz(g)rađenost u potpunosti očuvala punoću i značaj instrumentalnih izvedbi. Prije svega onih gitarističkih, te klavijatura. Sound je ispunjeniji, daleko atmosferičniji, a raznobojnost klavijatura, koje osim melankoličnosti i dramaturške posivljenosti nude i relaksirajuće neoprogresivne tonove, te štogod elektronike i dosta jezovitosti, dijelom i kroz piano elemente, puno je izraženija. Gitare su nositelji melodijskih izražavanja, sa skraćenim, ali dosta efektnim solo dijelovima, k tome i zavidno razrađene, pa im otežane i sirovije thrash-groove, te mutne riffične death atonalije nisu strani pojam.Jednako tako, bubnjevi su moćni, prodorni, efektni, s puno imaginacija u svojim izvedbama, a dubiozi, težini i mističnoj tajanstvenosti dobrim dijelom pridonose i dijabolični basevi. Posebno je dobar vokal Alexandera Otta, koji u prijetećem režanju djeluje poprilično prirodno, bez ikakvog naprezanja, otezanja i natezanja, skoro pa bi rekli da je ugodno bahat. U neke pjesme su implementirani interludiji, uglavnom s akustikama, nekim orkestralnim naznakama, clean vokalima ili mekšim klavijaturama, onako, dobrodošlo za naglašavanje dramatičarskog ugođaja. Potpuni sklad agresije, melodije i atmosfere unutar složenijih kompozicijskih struktura, rekli bi.

“In Kingdoms Of Rain“, “Temporary Loss Of Reason” i predapokaliptična “Riven“, s totalno depresivnim pianom u odjavi, bile bi možda najzanimljivije pjesme s najrasprostranjenijim strukturama, “Luminary Ghost” bi mogli približiti novijem Dark Tranquillity s naglaskom na debeli sloj ambijentalnih klavijatura, a klasičnog melodic death metala najviše ima u “Outer Rim“. Akustike, sampleovi, atmosferične kljave, larmajuće heavy distorzije i grubi growlovi fina su oprečnost melodijskim riffovima, solažama i nježnom akustičnom interludiju u “Continuum Shift“, a u “Telltale Notion“, nakon sporog početka dobivamo britku pjesmu s kombinaciju groove-heavy riffanja, dark atmosfere, nešto melodija i neoprogresivnih klavijaturističkih segmenata.

U biti, album je ovo s puno dobrih pjesama, i sigurno nije korektno izdvajati samo neke od njih. A komplet dobrih pjesama čini dobar album. Tu nema puno filozofije. A to “The Black Wild Yonder” jeste, bez ikakve dvojbe. Izgrađen, razrađen, promišljen, prije svega dobro zamišljen, osim onima koji su Words Of Farewell odabrali za svog favorita, mogao bi biti dobar ljubitelji glazbe ranog Amorphisa ili Opetha. I sličnih bendova, kojih, srećom, baš i nema puno.