Pad u ponor iz kojeg će se biti teško izvući

Nakon svih mogućih i nemogućih uspona i padova koje je Dave Mustaine prošao skupa s ljudima koji su sačinjavali njegov band, činilo se da se zadnjih godina stanje stabiliziralo i uslijedio je kontinuitet kvalitetnih albuma i nastupa uživo, a Megadeth se sigurnim koracima vratio na staze stare slave.

Poglavito kada se u bend vratio Daveov prijatelj i basist Dave Ellefson, pa su 2009. godine snimili “Endgame“, i bilo je jasno da stvari kreću nabolje, te da Megadeth uspješno hvata novi uzlet na svjetskoj sceni.

Nije prošlo dugo vremena, pa je 2011. snimljen još jedan dobar album “Th1rt3en“, a ove i “Super Collider“, koji bi mogao biti veliko razočaranje za fanove diljem svijeta. Izgleda da je ‘štancanje’ albuma uzelo svoj danak, pa je ovo loš album kakav Megadeth nije snimio još tamo od kraja devedesetih. Potrošen, neinventivan, jednoličan, gotovo pa dosadan, dijelom rockerizirani, djeluje kao da je napravljen od otpadnutih otpadaka s nekoliko prošlih albuma.Gitarski riffovi i solaže su, generalno, proste, prožvakane i predvidljive, nedostaje uobičajene i očekivane Megadethove prepredenosti i energičnosti, a Dave, iako nikada nije pjevao prestrastveno ili barem nije odavao takav dojam, sada djeluje poprilično nezainteresirano, povremeno i mekušasto. Ubacivanje elektronskih elemenata u uvodne dijelove nekih pjesama, te eksperimentiranje sa čelom, violinom, guslama ili gajdama nije baš donijelo neki kvalitativni pomak u smislu da album djeluje raznolikije i uzbudljive. Štoviše, ti su se implantati više zagubili u sveopćoj indiferentnosti, a posebice se to odnosi na muške i ženske prateće vokale, koji kao da su potopljeni.

Album je, možda, najlakše sažeti riječima ‘dva protiv devet’, iz razloga jer je prva pjesma “Kingmaker” prava Megadethovska, koja vuče na fazu iz njihovih najboljih dana, a započinje bas dionicom i odličnim, upečatljivim gitarskim riffom koji se provlači kroz cijelu pjesmu, te s jednostavnim i lako pamtljiviv refrenom. A drugi valjani detalj, odnosno pjesma, jest “Forget To Remember“, koja jeste malo mekša, ali zato emotivnija i sadrži ugodne gitarske melodične dionice, te odlučnije i čvršće Daveovo pjevanje, pogotovo na refrenu, a konstrukcijski je bliža alternativi/hard rocku tipa The Cult, već iskonskom Megadethu.

Ostatak albuma je svakakav, ali nikako ne dobar. Tako pjesma” Burn” sadrži ubitačno dosadan ponavljajući refren “Burn, baby, burn Cause it feels so good…“, “Dance in The Rain” je nešto atmosferičnija stvar s akustikama i gudačkim dijelovima, te vokalnom ispomoći Davida Draimana, ali ništa posebno. U pjesmi “The Blackest Crow” eksperimentira se s bendžom i violinama, opet bez nekog posebnog efekta, a “Super Collider” je thrasherska kamilica.

Ako se stavimo u ulogu zlogukog proroka i iskoristimo citat iz pjesme “Off The Edge” – “Crazy, I’m Going Crazy. This World’s Gone Crazy. I’ve Fallen off The Edge“, onda je jednostavno zaključiti da je Mr. No More Nice Guy ovaj put dosta jako tresnuo i morat će se svojski potruditi da popravi ovako loše djelo, jer bit će teško ustati i obrisati svu prašinu sa sebe.

No s druge strane, u Davea i ekipu ne bi trebalo sumnjati, mogu oni još dosta toga dobroga napraviti, samo, pobogu, trebali bi malo usporiti s tim albumima.