Overflow ponovo drma hrvatskom scenom

Snovi mi se rijetko kad ostvaruju, pogotovo oni o ponovnom okupljanju dragih mi bendova, no unazad dvije godine ostvarila su mi se čak dva. Prvi su bili Pixies o čijem je povratku svjetska javnost brujala danima, a zatim se ponovo okupio Overflow, nekada najuvaženiji punk bend s ovih prostora, kojima definitivno pripada titula domaćih povratnika godine. Nakon pet godina izbivanja ponovo su s nama, a da slavna prošlost ispisanim vlastitim punk rock rukopisom još uvijek nije izblijedjela, potvrđuje i novi album.

Četvoricu srednjoškolaca koje je početkom devedesetih odbilo dvadesetak izdavačkih kuća diljem bivše države ipak je skužio jedan osebujni zanesenjak, izdao im demo i ostalo je povijest. “Through Department Store” kupovalo se, naručivalo i presnimavalo raznoraznim kanalima, a dečki su bili proglašeni hrvatskim odgovorom na Bad Religion.

U besmrtnost punk rocka vinuo ih je fantastičan singl “Dorothy”, čiji se videospot mjesecima se nije skidao s prvog mjesta Hit Depoa, a Overflow je uživao za punk bend rijetko viđenu popularnost, kako u Hrvatskoj, tako i van njenih granica što su potvrdile i brojne europske turneje i svirke s poznatim imenima punk branše.

Četiri godine čekali smo potom na “Mad Milkman”, a zatim je bend napustio gitarist Mali koji je imao samo 14 godina kada je počeo svirati. Zajedno s današnjim gitaristom Nikicom snimaju odlično prihvaćeni “Unbreastfed69” da bi dvije godine kasnije odradili svoj zadnji nastup i na žaljenje mnogih objavili raspad.

No kao što su se potpuno neočekivano raspali, isto tako su se ponovo neočekivano ponovo okupili a vijest je u medijima odjeknula poput bombe. Bez Kone na basu, ali s mladim pojačanjem Zokijem, i dalju su vjerni Anubisu, a novi album zove se “LIVE at…Parties“. I iako naslov to sugerira, nije snimljen uživo, već u studiju kod Raduleta iz Atheist Rapa, čije producentske usluge koristi sve više naših bendova.

Od 21 pjesme na albumu deset je novih dok ostatak otpada na pjesme s prva dva albuma koje su prearanžirane i ponovo snimljene. Budući da su meni i “Dorothy” a posebno “Through Department Store” klasici od albuma na kojima su mi sve stvari važne i drage, nije mi jasno kako to da su neke pjesme zaslužile biti ponovo snimljene, a neke druge ne, odnosno ako se već išlo ponovo snimati bilo bi logičnije da su se reizdala oba albuma budući da su oba teško dostupna i već godinama nenabavljiva u originalnim izdanjima.

Kako god bilo, “Looking At The Road“, “Isolation“, “You’ll Die Anyway“, “Beautiful Fire“… i dalje su uhu ugodne, s minimalnim promjenama, dok je “Doraaa” ipak trebala ostati – “Dora”. Isto vrijedi i za “Dorothy” iz koje više ne pršti onakav bijes i žestina i bilo bi mi puno draže da nisu intervenirali u originalnu verziju. Zadnja stvar “The Lamb Song” objavljena je samo na prvom demu kod Zdenka Franjića i također je prearanžirana te se i ona sasvim opravdano našla na ovom albumu.

Od novih stvari najviše su me se dojmile “Get Away”, “Time” i “Swallow”. “Get Away” ima onaj tipičan Overflowski riff i refren koji će vas natjerati da odvrnete zvučnike do daske, dok je “Time” još jedan od sjajnih uvrnutih i crnohumornih tekstova kakve su nam Overflow često isporučivali. Govori o ostarjelom bračnom paru koji se nikada nije usudio jedno drugom povjeriti svoje seksualne maštarije, a sada je za takve stvari već prekasno, odn. metaforički rečeno, vrijeme je neprijatelj koji ništa ne prašta. “Swallow” je također precizna, brzo odsvirana i ne preduga punk pjesma koja se već pokazala kao jednim od koncertnih favorita, dok je nakon učestalog preslušavanja dojam da je prvi singl “Wasted” ipak lagano u sjeni ove tri pjesme.

Dečki su se također malo poigravali sa stranim jezicima pa dok tako prepjev na njemački u “The Train” zvuči zgodno i efektno (Žika kao da je ‘skidao’ Campina), to ne bih mogla reći za španjolsku “GaGaGa (Un Muchacho Politico)” i uvodnu pidžn kroejšn “R.F.D.P.” koje mi zvuče skroz isforsirano i bilo bi bolje da su ih potpuno izostavili.

“LIVE at…Parties” traje gotovo punih sat vremena, s tim da su početak i sredina albuma puno nabrijaniji nego njegov kraj, pa tamo negdje iza “The Train” rađe stišćem tipku rewind i slušam od početka. No, najveći adut ovog benda ionako su uvijek bile svirke uživo i najvažnije je da sada kada su se vratili barem još neko vrijeme ne nestaju sa scene.

Ako ste ih ikada voljeli voljet ćete ih i dalje, a ako ste bili premladi da ih volite onda, pravac na prvi koncert i zauzmite prve redove. Kakav Green Day, kakvi bakrači!