Ovakvi albumi stvaraju se samo nemirnog srca

Prošlo je više od šest godina, a iako je “All Hope Is Gone” nešto najsvježije što smo čuli od njih, Slipknot puno više pamti ružne dane koji su ih zadesili nakon toga – dvije godine poslije izlaska i godinu dana nakon njihovog tuluma po Zagrebu.

Jedno je kad te frontmen davi sa svojim drugim projektom, drugo je kad se članovi nešto posvađaju, treće je kad se raziđete ili, recimo, potjerate osnivača, ali kada ti s lica zemlje iznenada nestane kreativac, prijatelj, dobričina i dobri duh benda – e, onda zbilja pod znak pitanja dolazi sve što si u životu planirao.Paul Gray, naizgled ‘samo basist’ bio je pokretačka snaga i, očito, ljepilo koje je tu kaotičnu devetorku držalo skupa, slučajno se predozirao i ostavio ekipu da nastavi kako zna i umije. Trebalo im je dugo vremena da se odluče na nepopularni potez – nastavak bez svog ‘buraza’. Prvo su odradili nekakvu nostalgičnu turneju s tužnim oblakom iznad svega (i gostujućim basistom u pozadini pozornice), da bi u predvečerje kreiranja novog albuma, izgubili još jednog člana. No, puno manje tragično i neprimjetnije. Bubnjar Joey uvijek je bio mračni čudak, a dok je Corey Taylor medijima objašnjavao da su se razišli, preostali članovi tiho su to promatrali i pokazali na čijoj su strani.Album se snimao, bio je gotov, opisivali su ga kao kombinaciju drugog i trećeg, a o bubnjaru ni riječi?! I tako je i dan danas! Mrvicu bezobrazno prema tom anonimnom liku (iako, navodno je riječ o Jayu Weinbergu) koji je uskočio u tu zahtjevnu stolicu i koji je profesionalno (i zbilja jako dobro) odradio naredbu ‘odsviraj to što sličnije Joeyevom stilu!’Uz dva nova (neslužbena, valjda) člana u postavi, ono što radi najbolju uvertiru je nedavni dokumentarac u kojem su duše stavili na stol. Nekako je nevjerojatno kada svi iz benda kažu da im “Zadnji album baš i nije najdraži“, jer su ga snimali u neprikladnim uvjetima (u svom gradu, bez da su živjeli i jammali skupa) i da su razočarani što je baš album u kojeg su uložili najmanje sebe završio kao prvi na Billboardu. Clown je čak rekao “Ni naziv mi se nikako nije sviđao, jer ja mislim da uvijek ima nade! Sve dok Paul nije umro…“

I onda, od nikuda, se dogodi pjesma “The Negative One“! Brzopotezna brutala koja je još usred ljeta iznenadila ama baš sve – i fanove i kritiku. Zazivajući sirovu žestinu prvijenca napravila je odličnu podlogu za sve što će stići kasnije, a službeni singl za šire narodne mase “The Devil In I“, iako melodičnija još je jednom pokazala da Slipknot u prstima zbilja imaju nešto posebno. I naravno, kao i svaki veliki bend, i Slipknot je doživio da se nakon izlaska spota više priča o tome da je netko po tetovažama prepoznao tko je basist.

Znamo što se dogodilo sa zvukom “…And Justice For All” nakon što je umro Cliff Burton, no srećom, Joe Baresi je to izmiksao moćno! Čak mislim da se bas rijetko kada toliko dobro čuo i stekao tako bitnu ulogu u nekoj pjesmi kao što je to srednji i lagani dio jedne od najjebenijih pjesama albuma – “AOV” (iliti “Approaching Original Violence”). Blastebatovi, brutalan ritam, gnjevni rifovi i melodični interlude stvorili su nezaobilaznu članicu svih budućih ‘best of’ kompilacija Slipknota!

“Sarcastrophe” još je jedno uvodno jahanje metalnog konja i pjesma koja, iako nije u rangu “People = Shit” ili “Sic” definitivno zaslužuje otvaranje albuma. A otvorila ga je nakon spooky uvoda i izjave “This song is not for the living / This song is for the dead“, koja je stvorila pjevnu atmosferu kao “4U” Korna tamo negdje također u doba oko izlaska prvog Slipknota.

Kako to zadnje vrijeme i biva, Slipknot se više ne boji upotrijebiti melodiju, niti je Corey robot da može prema željama mijenjati glas iz Stone Sour u Slipknot, pa imamo nekoliko stvari gdje smo napokon shvatili pravu ulogu onog ‘neprimjetnog dijela benda’. Dva udaraljkaša i dva DJ-a uljepšali su i kreirali atmosferu za “Killpop“, i svojevrsnom nastavku “Snuffa” – genijalnoj power baladi “Goodbye” s odličnim riječima “A long time ago we discovered that nothing could stop us / This hasn’t torn us apart so nothing ever will How can we know where we are if the sun is behind us? / But this moment will show us the rest of our lives / No one is going to save us this time / No one can know what we’re feeling… / So don’t even try“.

No, ne bojte se headbangeri! “Custer” je još jedna živčana s ‘narodnim’ riječima “Cut cut cut me up / Fuck fuck fuck me up!“, a “Skeptic” najizraženiji vapaj za čovjekom čije ime ovaj album i nosi. “The world will never see another crazy motherfucker as you/ The world will never know another man as amazing as you” govori dovoljno samo za sebe.

Budući da su nas navikli uvesti u album uvrnutim skvičanjima i iz njega izvesti mračnim dužim stvarima, “If Rain Is What You Want” je sigurno nešto najbolje što su do sada stavili na sami kraj. Šesti i pol minuta mrtvog i mračnog, a na povrh svega pjevanje “If I’m not broken, break me down, so I don’t ever feel alone again” apsolutno najnormalnijim Coreyevim glasom. Niti nasilno Slipknotovski niti prenježno Stone Sourovski, već baš onako obično i ljudski!

“.5: The Gray Chapter” definitivno nije samo još jedan album Slipknota, posebno nakon svih gubitaka i turbulencija! To je jedan odličan album koji je iznenadio mnoge, pa i mene. Album koji je nastao iz boli, ljutnje, zbunjenosti, izgubljenosti i međusobnog zamjeranja. Album kojim su morali oprostiti sebi i svima oko sebe i album koji jasno kaže – ovo je Slipknot za 2014.

Nije to više bedasti neiskusni, zaigrani i rigajući bend koji davne 1999. nije ni sam znao hoće li preživjeti do ciklusa drugog albuma. To je bend ljudi koji su se masovno morali otrijezniti i prihvatiti se svojeg posla.

Noćna mora valjda je gotova. Svoj pakao valjda su prošli. A što se tiče fanova i metal scene – čekali smo dugo, ali čini se da se jebeno isplatilo!