Ovako bi danas zvučao početak karijere Little Richarda

Na samom početku prošle godine Black Pistol Fire izdali su jedan vrlo zabavan garage rock album koji je prštao eksplozivnim bravurama i odličnim pjesmama, a već samo godinu i pol kasnije, evo nam sljedbenika.

Kada se očekivalo da će još dublje zaroniti u teritorij Kings of Leon, oni su za obrazac uzeli rani rock, početne albume The Black Keys i distorziju Jacka Whitea iz ere The White Stripesa, a sve po uzoru na Little Richarda kojem su gotovo paralelno s objavom ovog albuma posvetili EP.

Glazbeno, album zvuči kao da je nastao 1959. kako je i napisano u samom naslovu albuma, ali s modernim poimanjem garažnog rocka. Time smo dobili niz vrlo retro obojenih garažnih pjesama kojima se gotovo ništa nije produkcijski nadodavalo, pa sve djeluje sirovo, energično, britko i što je najbitnije pitko.Ako svi naveliko hvale retro stilove koje pružaju The Black Keys i Jack White, ne vidim razlog zbog čega se i Black Pistol Fire ne bi digli iz klupske atrakcije u nešto više i jače, jer glazbeno gledajući, oni su već vrlo zreo bend koji zna napraviti pravu i upečatljivu glazbu koja spaja ono staro s modernim poimanjima glazbenog ukusa.

Kroz jedanaest pjesama albuma izmjenjuju se urnebesni gitarski riffovi popraćeni vrlo dinamičnim bubnjevima što nam donosi poprilično ujednačen album kojem možda nedostaje pjesma jačeg hitoidnog potencijala kojim bi se album najbolje izreklamirao. Šteta, jer sve ostalo je tu.

Istaknuo bih dvije pjesme. “Hot Mess” najnetipičnija je na albumu, zvuči kao barska pjesma gotovo skroz bluegrass atmosfere, bez ubitačnih gitarskih riffova, a nosi ju zaigrana i vesela melodija, dok “Young Blood” najbolje opisuje onu drugu stranu obojenu Jackom Whiteom, Little Richardom i The Black Keysima.

S “Big Beat ’59” Black Pistol Fire nazadovali su pokoje desetljeće što se u samoj kvaliteti pjesama tek neznatno osjetilo jer je očito da kanadski dvojac zna što radi, da nisu tek još jedan bend koji želi zaraditi na repriziranju ‘bolje glazbene prošlosti’.

Retro je u modi i tako će uvijek biti jer se ciklički ponavljaju pojedini utjecaji, pa ćemo, barem se nadam tome, uvijek dobivati ovakve bendove koji znaju spajati povijest i sadašnjost u niz pjesama koje zvuče kao da su nastale pred nekoliko desetljeća, a još uvijek su vrlo svježe i moćne. Baš kao i “Big Beat ’59”.