Ovaj je Balkan, ljudi, stvoren za rap!

Ajmo ovako. Preskočit na početku sva ona uobičajena laprdanja o tome kako je ovaj treći, dugo najavljivanji i još duže očekivani album popularnog hrvatsko/bosanskog hip-hopera definitivni favorit za najbolji domaći album godine i kako je Edo na novom albumu opet rasturio i kako je ovo njegov najzreliji album do sada i tako dalje… To ćete imati prilike često pročitati. Ono što će, međutim, mnogi vjerojatno propustiti primjetiti je činjenica da je ovakav album Edo jednostavno morao snimiti.

Prva dva albuma su bila skroz zabavna i velikim dijelom hitoidna, svi smo se veselili i pjevali uz “Prikaze” i “Pržiii”, napunili Veeeeliku dvoranu Dom Sportova i lamentirali o onoj spornoj reklami (koja uopće nije toliko sporna, kad se samo malo bolje razmisli). Ali to sve skupa nema nikakve veze s novim albumom, jer će ovim albumom Edo izgubiti neke (mlađe) slušatelje, a pridobiti one koji su strpljivo čekali i oduvijek znali da će on ovakvo nešto kad-tad snimiti.

A album koji je snimio je žešći, iskreniji, direktniji, jednostavniji, manje metaforičan i manje hitoidan te puno više rap album od svojih prethodnika. Pjesma koja ga otvara – “Uši zatvori“, udara ravno u glavu, ali i u srce, jer nemoguće da vas Edina surova iskrenost u stihovima “ljudi, takav sam, jesam, bolje ni ne znam/dobar i sjeban al iskreno repam/neprilagodljiv i nepovodljiv/ako ti ne valjam uši zatvori” ne pogodi i u taj organ. Dobro je što je ta pjesma stavljena kao prva na albumu, jer će vam tako odmah na početku postati sasvim jasno da je ovdje riječ o albumu kakvog je Edo odavno trebao snimiti, ali sva sreća da za dobar album nikada nije prekasno.

Pjesma koja slijedi – “Bomba“, bi se po tematici mogla usporediti s velikim hitom Elementala “Tako lijepa”, ali ja ipak ne bi povlačila takve paralele jer ovdje nema zaarznog refrena, a i Edino je repanje puno surovije i slikovitije, pa ni u tom smislu poredba ne bi bila na mjestu. Nekako svaka pjesma na albumu ima puno veću težinu nego bilo koja s kojom bi se, eventualno, mogla usporediti, a i ovo što Edo radi doista nema nikakve veze ni s kime osim s njime samim.

“Imam tri albuma i nikad nisam bio bolji” naglašava Edo na “Moš me pljuvat” i teško mu je zamjerit taj oblik samohvale kad je čovjek zaista u pravu. Za sve što je do sada napravio i postigao zaslužan je on sam, pa je sasvim opravdano i to što na ovom albumu svima jebe majku i otvoreno poziva ljude da ga ne slušaju. Za pretpostavit je i to da će se opet zamjeriti pokojoj veličini iz hrvatskog javnog života, ali to ga baš i ne bi trebalo zabrinjavati s obzirom na činjenicu da je snimio album o kakvom ostatak hrvatske glazbene scene ne može ni sanjati, jer da bi to mogli bi prvo trebali spoznati svu njegovu genijalnost.

Jedina pjesma na albumu koja je predodređena za radijski hit je “To mora da je ljubav“, na kojoj gostuje Remi, koja je tu svoju funkciju već ispunila s obzirom na učestalost puštanja na radijskim i televizijskim stanicama. Pomalo je ironično to što je Edo na albumu okupio zavidnu ekipu gostiju (počevši s Remi i TBF-om, pa su tu onda još i Ajs Nigrutin, Dino Šaran, Sky Wikluh i, naravno, Frenkie), a najbolje su upravo one pjesme na kojima je ostao sasvim sam da sav svoj bijes, frustracije, tugu i očaj istrese kako samo on to zna – iskreno, jednostavno i izravno. Čak moram priznati ono što nikada nisam mislila da ću priznati – da me i dugoočekivana suradnja Ede i TBF-a (“Blažena tišina“) pomalo razočarala.

Emocionalno najjača je “Za Mirzu” (u kojoj se Dino Šaran super uklopio na refrenu), koja govori o svim sranjima koja se ovdje kod nas još uvijek događaju i o tome kako je ponakad najteža odluka koju možete donijeti ona ostati ili otići.

“Reko sam joj” je prema količini emocija dosljedan nasljednik “Mahira i Alme” s prvog i “On je mlađi” s drugog albuma, ujedno i svojevrsni zadnji dio trilogije. “Sretno dijete” nema (na sreću) nikakve veze s Igorom Mirkovićem, jer Edina sretna djeca nisu odrastala za vrijeme novog vala, nego za vrijeme rata i nakon njega. To je ujedno i razlog zašto je ovaj naš Balkan “Stvoren za rep“, jer ovdje doista možete repati o svemu – o sistemu vrijednosti na ovdašnjoj glazbenoj sceni (“To što se traži“), o policijskim odgojnim mjerama (“Trpaj“) ili o kreditima i potstanarstvu kao osnovnom vokabularu svake druge osobe u državi (“Nikad više“).

“Severina” uopće nema nikakve veze s dotičnom gospodičnom, ali niste valjda stvarno mislili da bi Edo potrošio dragocjene minute na albumu na nekog već toliko ‘isfuranog’?

Beatovi korišteni na albumu nisu nimalo ‘catchy’ ni hitoidni, pa me baš zanima kako će sve to skupa zvučati na koncertima. Što se tiče produkcije albuma, nabrajati sve one zaslužne za nju oduzelo bi dosta medijskog prostora, pa će biti dovoljno naglasiti da se još uvijek radi o jakoj ekipi.

Izgleda da je Edo još jednom dosegao sam vrh hrvatske glazbe, a koliko će se na njemu zadržati ovisi samo o tome koliko je hrvatska javnost spremna i sposobna podnijeti toliku dozu okrutne iskrenosti na koju baš i nije navikla. A one pola zvjezdice gore koliko nedostaje za čistu peticu mu neću dodijeliti u nadi da će je zaslužiti slijedećim albumom.