Otporan na mainstream

    690

    End of Green

    The Painstream

    Datum izdanja: 16.08.2013.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hangman’s Joke
    2. Holidays In Hell
    3. Standalone
    4. Final Resistance
    5. De(ad)generation
    6. Home On Fire
    7. Death Of The Weakender
    8. Don’t Stop Killing Me
    9. Chasing Ghosts
    10. Miss Misery
    11. The Painstreet

    Njemački kvintet End Of Green jedan je od onih bendova koji su kroz svoju karijeru zaorali u duboku i široku brazdu stilske meta(l)morfoze i slušatelj koji ih, recimo, nije pratio petnaestak godina malo bi teže došao do zaključka kako se radi o istom bendu.

    Od početnih doom/gothic metal struktura End Of Green se s godinama u potpunosti primaknuo melankoličnom rocku, izgubivši pritom jedan dio žestine i energičnosti, te poznate gotičke romantičnosti, a depresivna atmosfera, crnilo i pesimizam u pjesmama bile su (i još su) neke od rijetkih karakteristika koje su ga povezivale s najranijim izdanjima.

    Iz tekstova progovaraju mračne teme, poput osamljenosti, depresije, boli, smrti, dakle, sve ono što se uglavnom dosta fino uklapa u glazbenu umjetnost, no u stvarnom životu baš i ne izgleda tako primamljivo. To bi također bilo nešto što se tijekom godina zadržalo i održalo u bendovoj pjesmarici. Kako rekosmo u uvodu, s godinama se End Of Green poprilično odmaknuo od metala, iako se ne može reći da ga se odrekao, već je dijelom ustuknuo pred post, alternativnim, modernim rockom i popom, uz koje je neizostavno poprimio mainstreamske karakteristike.Ipak, ohrabruje činjenica da se nije baš toliko ustupaka radilo mainstreamu, pogotovo ne na ovom albumu, koji je dosta težak, taman i ne baš lako probavljiv. Čak bi mogli reći da je kroz snažne kompozitorske forme, malo izlizane, ali čvršće riffove i snažnije i konkretnije ritmike dosta okrenut metalu, s kojim ga povezuju i povremeni polu-growlovi. Vokali su duboki, onako sivo-emocionalni, goth-rockerski, melodije nisu raspuštene, preširoke, već se u njima nalazi dosta ozbiljnosti, dok u aranžerskoj finoći kao da nailazimo na dosta krhkosti. Zanimljivo je da u ritmičkom ‘natjecanju’ pobjedu odnose pjesme sporijih ritmova, kojih ima najviše.

    Poput rockerskije, akustikama ispunjene “Miss Misery“, teže, tromije i depresivnije “Final Resistance“, dramatičarske “Home On Fire“, koja bi komotno mogla biti dio pjesmarice Tiamata, “Don’t Stop Killing Me“, koja na momente poprima doom karakteristike ili metalu sklonije “The Painstreet“, pjesme s prodornim basevima, puno back pjevanja i nježnih piana. Uvodna stvar “Hangman’s Joke“, melankolično-melodični pop rock, zatim “Holidays In Hell“, koja eksperimentira s elektronikom i kombinira čista i grublja pjevanja, te “De(ad)generation” s izraženijim 1/1 bubnjarskim ritmovima, moćnim basom, ali i slinavim refrenom, pamtljivije su pjesme s prigušenim himničnim potencijalom.

    Dobro je da se uglavnom zadržalo na više ili manje ozbiljnim ‘koketiranjima’ s komercijalnim zvukom, što je čak i malo iznenađenje u odnosu na zadnja izdanja. Nakon kojih su se očekivala veća ustupanja mekšem, pop-rockerskijem zvuku, koji se, eto, ipak nije dogodio, pa je tako End Of Green zadržao prefiks metal bend.

    Muziku podržava