Otpor prolaznosti

Na novom albumu Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds nema grandioznih i energičnih pjesama poput “Get Ready for Love”, “Hiding All Away” ili “There She Goes, My Beautiful World”, nema tako konvencionalno lijepih pjesama poput “Breathless”, nema gospel/soul zbora i nema Nicka u ulozi mahnitog propovjednika.

Sve su to elementi koji su činili “Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus” instantnim remek-djelom.

“Dig, Lazarus, Dig!!!” vas znači ne hvata na prvo slušanje. Nema veze, jer će vas uhvatiti na drugo, treće ili deseto. Novi album ima minimalistički pristup. Seedsi ovaj put preuzimaju ulogu zbora koji odgovara Caveu.

Nick je, kao i obično, opsjednut Biblijom, no biblijske priče mu više no ikad služe za postavljanje metafore o sadašnjosti. U naslovnoj pjesmi uskrsli Lazarus/Larry manično bježi od slave, a kad ga konačno nađe, slava ga kao i mnoge prije njega iskoristi i upropasti.

“Night of the Lotus Eaters” pak spominje naše katastrofalne vođe, filistejce, barbare i zmajeve koji lutaju soping centrima.

Ljubav, seks, smrt i njihovo ispreplitanje ovaj put su gurnuti u drugi plan. “Dig, Lazarus, Dig!!!” se bavi sveopćim ludilom današnjeg svijeta, u kojem je sve površno i prolazno. Cave poziva da se u tom cirkusu pronađe neki vlastiti smisao i osobnost.

Na centralno mjesto albuma je tako postavljena “We Call Upon the Author” u kojoj se Autora poziva da nam objasni neke stvari koje nikako nemaju smisla.

Kad konačno dođe do seksa u “Lie Down Here (& Be My Girl)“, Cave je svjestan da mu ističe vrijeme, no više ga od same te činjenice nervira što žena kojoj se udvara tome pridaje previše pažnje (“Stop your frantic little fingers trying to collect/The years that pour from the hole in my side“). Ipak još ima volje i snage za sav taj trud te onaj zločesti pogled u očima, pa će vam izmamiti suučesnički osmjeh sa stihovima: “O don’t worry baby/this old snake banging at your door has got a few skins left to shed“.

The Bad Seeds su standardno odlični. Mick Harvey je dao nekoliko diskretnih i prekrasnih melodija na gitari i orguljama, Jim Sclavunos je pružio odlično bubnjanje u jazz stilu, dok Warren Ellis od svih Seedsa opet ima najvažniju ulogu. Uz violu à la John Cale koja u nekoliko pjesama napada iz drugog plana, Ellis na albumu svira cijeli niz instrumenata, od koji posebnu poslasticu predstavlja fender mandocaster – fenderova električna mandolina.

Album ima snažan kraj. “More News from Nowhere” plovi svojih osam minuta na divnoj melodiji i sumira glavnu temu albuma s posljednjom strofom: “Don’t it make you feel so sad/Don’t the blood rush to your feet/To think that everything you do today/Tommorow is obsolete/Technology & women/& little children too/Don’t it make you feel blue/ Don’t it make you feel blue“.

Neke stvari ipak imaju dugotrajnu vrijednost. Na primjer albumi Nicka Cavea & The Bad Seeds.