Edo Maajka
Spomen ploča
Datum izdanja: 18.06.2010.
Izdavač: Menart
Žanr: Hip-hop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Najglavnija glava balkanskog hip-hopa obilježava 10 godina prisustva na sceni albumom koji je na prvi pogled čudnovati kljunaš…
…to je ‘best of’ album koji to nije (nema “Prikaza”, “Mahira i Alme”,
“Gansa”, “Sevdaha o rodama”…), također to je live-album koji to nije
(zvuk je napravljen tako da izgleda kao da je snimano uživo u studiju),
to je retrospektiva koja to nije (jer je zvuk drugačiji nego do sada).
Unatoč ponovljenom materijalu novi Maajčin album gleda više naprijed nego natrag – istražuje se novi zvuk, na tragu tvrdog funka, u prvi je plan stavljena limena puhačka sekcija, uz srditi Edin vokal i podrhtavajuće ritmove. Aranžmani su sirovi, a Edo sugestivno recitira, tj. brblja, odnosno repa svoje stihove. Naglasak je stavljen na žešće i ljuće Edine pjesme, iako je Maajka podjednako uvjerljiv i onda kada je tužan ili rezigniran (npr.: gore spomenuti “Sevdah o rodama” je dobar primjer za ovu tvrdnju).
‘Psi laju, a karavane prolaze’ stara je poslovica koja označava nemoć prosvjednika da promijene stanje stvari, a među njima se nalazi i Edo: protestni pjesnik koji će nevjerojatno točno pojasniti u kakvom to društvu živimo, ali svejedno nitko od vladajućih se neće zbog toga previše uzrujati. Uostalom, rekli bi guzonje na vlasti, što taj glavonja hoće, nek’ bude sretan s domovnicom.
Da nije ovako divna sloboda i demokracija kao što jest, shvatio bih zašto mu tako dugo ne daju domovnicu (je li ju konačno dobio? Imaginarni mi prijatelj kaže da jest). Em dođe u Hrvatsku, em je kritizira, umjesto da prvo uživa u prirodnim ljepotama.
Za deset godina “Spomen ploča” će se vjerojatno smatrati međufazom u djelovanju Ede Maajke, kada je svjesno uzeo više vremena da može istraživati novi zvuk i prijeći u drugačiji dio svoje karijere. Ipak, bilo bi mi draže da je “Spomen ploču” snimio uživo pred publikom, tada bi njegove ionako velike interpretatorske i izvođačke vještine došle još više do izražaja. Bio sam na nekoliko njegovih koncerata i nijednom nije razočarao, tako da vjerujem da se moglo naći prikladno mjesto i nastup kvalitetno snimiti.
“Spomen ploča” daje mali uvid kako bi izgledao projekt Trnokop, sastavljen od dva uistinu ljuta Bosanca koja se zovu Edo Maajka i Damir Avdić. Nove pjesme “Fotelja” i “Tata mama” su zasićene gorkom socijalnom tematikom i podsjećaju na nevesele dane ne tako poznatih hrvatskih građana, čija imena znaju socijalni radnici ili nadležni sudovi. Možda je projekt Trnokop spremljen u ladicu jer bi tako nešto u većim dozama mogli slušati samo ljubitelji crne kronike, Dostojevskog i mazohisti, ali svakako bi imao svoju publiku i svoju umjetničku vrijednost.
Uvijek je lijepo vidjeti da umjetnik ne spava na lovorikama nego ide dalje, razvija se, raste, i preuzima rizik da se ovo što upravo radi publici možda neće svidjeti. Edi je svakako stalo do publike, ali joj ne robuje, i to je najveća vrijednost “Spomen ploče”.