Osvrnuo se gnjevno

    5296

    Edo Maajka

    Spomen ploča

    Datum izdanja: 18.06.2010.

    Izdavač: Menart

    Žanr: Hip-hop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ove godine
    2. Saletova
    3. Jebo vladu
    4. Fotelja
    5. Jesmo li sami
    6. Prži se srce moje
    7. Ona je bomba
    8. Ja odo krast
    9. Trpaj trpaj
    10. Tata mama
    11. Care samo pare
    12. Sretna djeca
    13. Oldskul
    14. No sikiriki no
    15. Sve prolazi sve

    Najglavnija glava balkanskog hip-hopa obilježava 10 godina prisustva na sceni albumom koji je na prvi pogled čudnovati kljunaš…

    …to je ‘best of’ album koji to nije (nema “Prikaza”, “Mahira i Alme”,
    “Gansa”, “Sevdaha o rodama”…), također to je live-album koji to nije
    (zvuk je napravljen tako da izgleda kao da je snimano uživo u studiju),
    to je retrospektiva koja to nije (jer je zvuk drugačiji nego do sada).

    Unatoč ponovljenom materijalu novi Maajčin album gleda više naprijed nego natrag – istražuje se novi zvuk, na tragu tvrdog funka, u prvi je plan stavljena limena puhačka sekcija, uz srditi Edin vokal i podrhtavajuće ritmove. Aranžmani su sirovi, a Edo sugestivno recitira, tj. brblja, odnosno repa svoje stihove. Naglasak je stavljen na žešće i ljuće Edine pjesme, iako je Maajka podjednako uvjerljiv i onda kada je tužan ili rezigniran (npr.: gore spomenuti “Sevdah o rodama” je dobar primjer za ovu tvrdnju).

    ‘Psi laju, a karavane prolaze’ stara je poslovica koja označava nemoć prosvjednika da promijene stanje stvari, a među njima se nalazi i Edo: protestni pjesnik koji će nevjerojatno točno pojasniti u kakvom to društvu živimo, ali svejedno nitko od vladajućih se neće zbog toga previše uzrujati. Uostalom, rekli bi guzonje na vlasti, što taj glavonja hoće, nek’ bude sretan s domovnicom.

    Muziku podržava

    Da nije ovako divna sloboda i demokracija kao što jest, shvatio bih zašto mu tako dugo ne daju domovnicu (je li ju konačno dobio? Imaginarni mi prijatelj kaže da jest). Em dođe u Hrvatsku, em je kritizira, umjesto da prvo uživa u prirodnim ljepotama.

    Za deset godina “Spomen ploča” će se vjerojatno smatrati međufazom u djelovanju Ede Maajke, kada je svjesno uzeo više vremena da može istraživati novi zvuk i prijeći u drugačiji dio svoje karijere. Ipak, bilo bi mi draže da je “Spomen ploču” snimio uživo pred publikom, tada bi njegove ionako velike interpretatorske i izvođačke vještine došle još više do izražaja. Bio sam na nekoliko njegovih koncerata i nijednom nije razočarao, tako da vjerujem da se moglo naći prikladno mjesto i nastup kvalitetno snimiti.

    “Spomen ploča” daje mali uvid kako bi izgledao projekt Trnokop, sastavljen od dva uistinu ljuta Bosanca koja se zovu Edo Maajka i Damir Avdić. Nove pjesme “Fotelja” i “Tata mama” su zasićene gorkom socijalnom tematikom i podsjećaju na nevesele dane ne tako poznatih hrvatskih građana, čija imena znaju socijalni radnici ili nadležni sudovi. Možda je projekt Trnokop spremljen u ladicu jer bi tako nešto u većim dozama mogli slušati samo ljubitelji crne kronike, Dostojevskog i mazohisti, ali svakako bi imao svoju publiku i svoju umjetničku vrijednost.

    Uvijek je lijepo vidjeti da umjetnik ne spava na lovorikama nego ide dalje, razvija se, raste, i preuzima rizik da se ovo što upravo radi publici možda neće svidjeti. Edi je svakako stalo do publike, ali joj ne robuje, i to je najveća vrijednost “Spomen ploče”.

    Muziku podržava