Ostao je njen blues inatljive, strastvene žene…

Nakon uspješnog nastupnog EP-a, Dunja Ercegović alias Lovely Quinces nastavlja po započetoj formuli. Pred nama je njen novi EP, prva polovica njenog budućeg dugosvirajućeg albuma koji je u planu da se izda krajem 2015. na LP-u i CD-u.

Za razliku od “No Room For Us“, ovaj put je Ercegović ‘uvela struju’. Dominantna ‘akustara’ ustupila je mjesto električnoj gitari te većoj ulozi pratećeg benda. Ostao je njen blues inatljive, strastvene žene koja želi voljeti i biti voljena od muškarca koji joj oduzima dah.Dobiveni učinak ovog EP-a: bend je dodao boje, i oduzeo onaj prljav šarm koji je imao debi, ali ju je još više približio americani. Dubinu dodaje sama autorica i to uglavnom nije problem. Na uvodnoj, sporijoj “Tide” Ljupka Dunja ne pjeva. Ona zavija uvjerljivo poput Alison Krauss i razbacuje svoje srce svugdje po taktovima, kao i na marširajućoj “M“, koja je poput Hitchkockovog “Nazovi M radi umorstva”. Ercegović i dalje briljira kao autorica u ponešto divergentnijem izdanju, a različitost se u nekim trenucima odražava na kvalitetu. “Pretty” ostavlja dojam solidne stilske vježbe u kojoj sporiji dio po emocionalnom učinku u diskrepanciji s bržim, no u kontekstu umjetničkog sazrijevanja i otkrivanja novih područja to je logičan i opravdan potez koji se ipak nije posve isplatio. I koliko god zavijala na dotičnom broju, ipak joj ne uspijevam posve povjerovati.

“Nostalgia” i “In Time” potvrđuju da je Lovely Quinces svjetska, a naša pjevačica. Njen izričaj na engleskom jeziku nema nikakve dodirne točke s lokalnim senzibilitetom, ali ima sa svjetskim tokovima.

Lovely Quinces svoju karijeru gradi temeljito poduzimajući rizike, uvodeći novitete, i najvažnije, ne spava na lovorikama. Ovo je hrabar i čvrst album za one koji vole strast u muzici.