Oskvrnuće koje se baš i nije trebalo dogoditi

    770

    Deathevokation

    The Chalice of Ages (reissue)

    Datum izdanja: 21.02.2014.

    Izdavač: Xtreem Music / MDD

    Žanr: Death Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Rites of Desecration
    2. Acherontic Epitaph
    3. The Monument
    4. Embers of A Dying World
    5. The Chalice of Ages
    6. Infinity Blights The Flesh
    7. Carrion
    8. Chunks of Meat
    9. As My Soul Gazes Skywards
    1. Morpheus, Son Of Hypnos
    2. Darkened Domains
    3. Intro
    4. Embers of A Dying World
    5. Embers Outro
    6. The Monument
    7. Blood
    8. Outro
    9. The Chalice of Ages (live)
    10. Morpheus, Son Of Hypnos (live)

    Zna se da je nastao 2005., ali se sa sigurnošću ne zna kada i zašto je s radom prestao ovaj kalifornijski sastav, koji ime nosi po pjesm(ama)i “Death Evocation”, dijelom opusa sastava Carnage i Dismember.

    Šteta da je tako ispalo, jer prema onome što je pokazao na svom prvom i jedinom studijskom albumu “The Chalice of Ages” (2007.), bilo bi jako, jako dobro da je ‘poživio’ još neko vrijeme. I to iz jednostavno razloga, odnosno mišljenja da se radi o dosta dobrom, malo drukčijem death metal bendu. U smislu da je izašao iz okvira klasičnih, pomalo sterilnih i dozlaboga neinventivnih death metal shema, ili ih bar ne nameće ‘svim svojim bićem’.Naime, “The Chalice of Ages” je sofisticiranija, razgrađenija ‘vrsta’ miksa old school i melodic deatha s heavy i thrash metalom, uz polukompleksne kompozicijske strukture i izraženu mračnu, zakrabuljenu atmosferičnost. Naravno, ne bi se moglo reći da je to nešto novo, nešto drukčije, nešto neviđeno ili nečuveno, ali upravo zbog izlaska iz death metal gabarita i razgranatosti cjelovitog koncepta, Deathvokation djeluje čak pomalo i osvježavajuće u odnosu na svoje bliže i daljnje glazbene rođake. Možda bi izraz progresivni death metal bio najprikladniji u opisu njihove glazbe.

    Šezdeset minuta raspoređenih u devet pjesama dominantnog srednjeg ritma nije naporno i predugačko upravo iz razloga što u svakom momentu možete očekivati drukčiji razvoj situacije od one kojoj trenutno ‘nazočite’.

    Muziku podržava

    Najznačajnija death metal karakteristika, i to kontinuirana, vokalna je growl/guttural monstruoznost, no u riffičnim izražavanjima ima puno više poluvedrih, melodičnih clean linija, spram onih ‘trulastih’, nisko podešenih atonalija. U razvučenim, zamamnim solažama također se mogu prepoznati heavy obrasci, bubnjevi kombiniraju deathersku brzinu i brutalu, s konvencionalnim metodama i prirodnim ‘bojama’, uz vrlo domišljate i spontane prijelaze, koji pobuđuju dojam dinamičnosti, te s naglašeno blasfemično-distorzivnim, dubokim i sablasnim, pravo onako deeperskim, katkad i totalno potištenim basevima. Takvu atmosferu pojačavaju suptilne ‘back-up’ klavijature, plus u dijelovima nekih pjesama izrazito naglašenije akustike, gudala i ‘vjetrovita’ onomatopeja, što materijalu udahnjuje snažne elemente melankolije, nerijetko i sablasnosti, katatoničnosti, pa i osjećaja prijeteće kataklizmičnosti.

    Sound svih tih elemenata je poprilično dobro uravnotežen, produkcijski vrlo odmjereno i samouvjereno kombinirana je sirovost i moderna, a jedna od jačih frakcija su spojevi cathy riffanja i monstruoznih interludija. Poput ‘slučaja’ u pjesmi “Acherontic Epitaph“, koja na momente čak zvuči kao proto-melodeath naslov u stilu ranih Dismembera i Entombeda. Simfonijama napucan, tmuran je uvod u pjesmu “Rites of Desecration“, a kombinacija brutalnog i melo-deatha, agresije i melodije, brzinske sumanosti i odmjerenosti, te osjećaja stalnog straha i napetosti, čini je jednim od boljih naslova na albumu.

    Horrorski početak obilježava “The Monument“, stvar s vrlo jasnim thrash ‘vizijama’, a od death metalu ‘vjernih’ naslova, “Infinity Blights the Flesh” je sigurno onaj kojeg treba izdvojiti. “Embers of A Dying World”, “The Chalice of Ages” i “As My Soul Gazes Skywards” pjesme su progresivnih ideja, prepune različitosti, od mirnih i srednjih, sve do brzih dijelova, s obiljem sumornog ambijenta, kaotičnosti, akustika, gudanja, klavijatura, onomatopeja, različitosti po svim instrumentalijama i kontinuiteta u razbješnjenim pjevanjima.

    Nema šta, zanimljiv je ovo bend, čak je i malo čudno da se nije više čulo za njega, da je ostao jedan od onih koji će (možda) vječno ‘stanovati’ u underground četvrtima. No možda i neće, možda će ovaj album, pojačan bonus diskom s demo i live snimkama, uspjeti nešto promijeniti, pa se momci odluče na povratak. Ta varijanta sigurno nije isključena, nije nemoguća i neostvariva. Niti pak ono o čemu se ne razmišlja. Bar onako usputno.

    Muziku podržava