Osebujan pristup brazilskim pjesmama

Novi album jednostavna naziva “Joao” donosi zaokret u karijeri čuvene portugalske pjevačice Marie Joao. Naime snimila ga je bez svojeg dugogodišnjeg suradnika, klavirista Maria Laginhe s kojim je nastupala i snimala tijekom zadnjih dvanaest godina.

U tom je razdoblju Laginha kao skladatelj i mentor izvršio snažan utjecaj na njezinu karijeru, a prekid te suradnje snažno se osjetio u njezinoj glazbi.

Zaokret je ostvarila i udaljavanjem od europskog glazbenog miljea. Naime glazbom na novom albumu referira se isključivo na Brazil. Iako je i prije surađivala s brazilskim glazbenicima, a brazilska je glazba tijekom cijele njezine karijere snažno utjecala na njezin pristup (2000. je snimila album “Chorinho Feliz” koji je posvetila Brazilu i na kojem je surađivala s poznatim brazilskim glazbenicima poput Gilberta Gila ili Toninha Horte, a snimala je i Jobimovu glazbu) to nije nikad bilo toliko izravno kao na novom kompakt disku.

Iznenadila je i repetoarom koji je ovaj album do sada najviše približio brazilskoj glazbenoj tradiciji. Naime, dok je na dosadašnjim albumima dokumentirala vlastite ili skladbe svojih suradnika, na CD “Joao” uvrstila je djela poznatih brazilskih skladatelja, između ostalih Antonia Carlosa Jobima, Chica Buarquea, Pixinguinhe, Badena Powella, Viniciusa Moraesa, Edua Loboa, Caetana Velosa i Arya Barrosoa.

Aranžmani su nastali u suradnji Marie Joao sa svim glazbenicima, a album je producirao i na snimanju ansamblom ravnao klavijaturist Miguel Ferreira. Osim njega u raznim kombinacijama sviraju gitaristi Mario Delgado i Claudio Ribeiro, harfistica Eleonor Picas, kontrabasist Yuri Daniel, bubnjar Alexandre Frazao i udaraljkaš Filipe Deniz.

Njihov pristup poznatim pjesmama drukčiji je od bilo kojeg drugog izvođača. Uz ove svestrane glazbenike Maria Joao je prenijela duh brazilske glazbe zadržavši osobnost i karakter glasa. Interpretacije odaju dječju razigranost, nepredvidivost, veliku vještinu, dinamiku i nekonvencionalan pristup koji je danas bliži world musicu nego jazzu, žanru koji je obilježio početak njezine karijere.

No, u nekim su izvedbama snažno prisutni elementi jazza (a cappella izvedba skladbe “Tico-Tico No Fuba“), kao i bluesa (“Retrato em Branco e Preto“) i rocka (“E.C.T.“).

Prigodom svojeg gostovanja u Zagrebu 2004., kada je nastupila u dvorani Lisinski, rekla je: “Svoj sam glazbeni pristup razvijala tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Isprva sam bila samo jazz pjevačica, ali unutrašnji mi je glas uvijek govorio da nisam Amerikanka i da trebam pronaći vlastiti iskaz. Pjevajući standarde osjetila sam da želim izvoditi svoju glazbu i razviti vlastiti glazbeni jezik.

Vratila sam se u Afriku gdje sam boravila kao djevojčica. Naime, moja je majka iz Mozambika. Posjetila sam Mozambik, Obalu Bjelokosti, Senegal i Angolu. Tako sam se bolje upoznala sa svojim korijenima. Čak i pjesmu ‘Black Bird’ Johna Lenona i Paula McCartneya, što sam ju uvrstila na album ‘Undercovers’, izvodim na afrički način.

Povezala sam Brazil, Afriku i Portugal i na tim osnovama izgradila svoj iskaz. Teško je objasniti kako se to doista dogodilo, ali to je put kojim sam prošla kako bih razvila vlastiti izričaj. Nastojim govoriti o svakodnevnici. Nadahnjujem se glazbom, djelima slikara ili pisaca, susretima s njima…”

Davor Hrvoj (preuzeto iz Novog lista od 20. travnja 2008.)
(Foto: Davor Hrvoj)