Metallica
Hardwired... To Self-Destruct
Datum izdanja: 18.11.2016.
Izdavač: Universal Music
Žanr: Thrash Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Možeš se truditi da ti Metallica ne zaokuplja pažnju, ali najveći bend na svijetu teško išta može napraviti, a da o tome ama baš ništa ne napiše i najgori, najniži, najžutiji i najnepotrebniji medij za samopomoć srednjovječnih kućanica.
Vrhunci slave s “Black” albumom, pa srednjovječna kriza s albumima krajem ’90-ih, pa dokumentarac o doticanju dna, pa živčani i rastrgani “St. Anger“, pa ogroman trud na “Death Magnetic” da opet zazvuče kao Metallica, pa “Lulu” – eksperiment koji valjda niti jednoj živućoj osobi nema smisla, pa 3D kombinacija koncerta, akcijskog filma i financijskog potonuća. Sve to trebalo je preživjeti da bi 2016. godine došli do nečega što se zove “Hardwired… To Self-Destruct“.
Kako da vam to promakne kada je jedna toliko velika mašina kao Metallica uspjela to skrivati sve do dana kada su iz apsolutne tišine u medije odaslali brzopoteznu poslasticu “Hardwired”? Kako da vam to promakne kada je album dao jedan brzinski impuls i umjetno disanje usta-na-usta preminulom muzičkom biznisu i prodaji fizičkih izdanja? Kako, pobogu, kako?!
Danas, Metallica zvuči kao Metallica! Znači li to da imamo “Ride The Lightning 2”? Apsolutno ne! Imamo Metallicu koja je snimila i “Master of Puppets”, i “Black, ali bome i “Reload”! I ova dva CD-a zvuče upravo tako! I još nešto: Zašto dva CD-a kad bi svih 12 pjesama sa svojih 77 minuta stalo na jedan?!
Prva stvar koja nosi ime albuma je bio i naš prvi doticaj s njim i pomislio sam “Pa ja zbilja i dalje volim Metallicu!”. “Atlas, Rise!” zvuči pumpajuće (posebno uživo), a “Moth Into Flame” je onakva da se kaže “Sve je to super, ali nije do jaja!” I tu dolazimo do kraja pjesama s kojima su nas pripremili da se vraćaju. Ostatak je tu da bi došli do brojke od čak 12 pjesama, a bilo bi puno bolje i učinkovitije da ih je, recimo – 8, možda 9.
Zašto? Zato što je “Confussion” apsolutni filler. Zato što ćemo s dosadne “ManUNkind” pamtiti samo black metal spot. Zato što “Here Comes Revenge” zvuči više traljavo nego čvrsto. Zato što “Am I Savage” češće zvuči kao “Ronnie” s “Loada” nego kao metal pobjeda (užasno mi je žao što su Machine Headovski riff pred kraj stavili baš u tu pjesmu). I zato što “Murder One” samo tematikom predstavlja tribute Lemmyu, umjesto da bude ultra-brzi i ultra-agresivni posljednji pozdrav (kakav su napravili Raging Speedhorn!
No, onda dolazi nešto zbog čega jednostavno ne znam s Metallicom završiti na lošoj noti. “Spit Out The Bone” je takva bomba, takva gaziona, takva thrash sreća da su mi s tom ulogom ugrožene i “Damage Inc.” i “Dyers Eve”! A to govori dovoljno! Ok, ajmo još napisati i “Remove your heart, it’s only good for bleeding / Bleeding through your fragile skin / And remove your thought, ’cause it’s only for deceiving / Deceiving thoughts destroy within”.
Nisam skroz siguran zašto “Lords of Summer” nije završila na standardnom albumu (a zaslužuje to biti!), već samo kao partnerica obradama (Deep Purple i Iron Maiden), odličnim medleyima (Ronnie James Dio) i sveprisutnim live raritetima. No, to je samo dodatni razlog da posegnete za limitiranim izdanjem. Pokoji MB više neće utjecati na vaš flat-rate internet, budimo realni…
Mislim da će mi zauvijek kod njih faliti one metal srdžbe, gnjeva i zla! Ali barem mi je drago da nismo doživjeli novu “Unforgiven IV”! Ionako mi se čini da tu dinastiju nastavljaju svakim prijestupnim albumom, pa je možemo očekivati za novih 6-7 godina.
Ako tražite kompletnu thrash poslasticu za 2016. godinu to bi prije mogao biti novi Testament, a ako tražite album koji će opet brujati učmalom i kompletnom muzičkom scenom, onda ne smijemo ići dalje od Metallice. Ovo je nova Metallica – pa ti o’š ili ne’š… Ali možeš li joj pobjeći? Samo probaj…