Sylosis
Monolith
Datum izdanja: 05.10.2012.
Izdavač: Nuclear Blast
Žanr: Thrash Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dio svijeta trči ispred svih i pokušava smisliti nešto što ‘nitko’ nije čuo, vidio ili probao. Dio svijeta radi proračunate stvari za koje zna da će ih netko ‘popušiti’. Ostatak se vraća u prošlost i majkom znanja – ponavljanjem – pokušavaju dostići svoje ciljeve.
Nije ni u muzici drugačije, osim što ova prva skupina redovito uspije
samo povezati više poznatih stvari i stvoriti novi žanr koji će pogoditi
nečiju žicu.
Kojoj grupi pripada Sylosis? Nemam pojma, to je bio samo uvod. Oni su britanski dečki koji zbilja ne gube vrijeme i nakon samo godinu dana izbacili su svoj novi album. Treći po redu – “Monolith“. Radi se o bendu koji je na neku čudnu foru uspio ne filozofirati previše – snimiti thrash album s modernim elementima i postići odlične rezultate. Ok, sad će se razvući rasprave koliko ovdje ima thrasha, koliko progresivnih dijelova i koliko je posuđeno od death metala.
Zna se kako započinju takvi albumi. Lagani uvod i onda eksplozija brzine – “Out from Below“. Isto tako ide i dalje – dobri stari tradicionalni dijelovi prebačeni u 2012. pa “Fear the World” ubacuje i melodije, ali bez straha – nisu to oni uobičajeni metalcore pijevni refreni. Ni blizu! Čak se javlja i teški vokal u rangu jednog Crowbara (“What Dwells Within“) ili Neurosis šaputanje i vrisak u jedinoj svekolikoj – “Enshrined“, koja je jedini razlog zašto se ovaj album pretvorio u dugačke 73 minute trajanja.
Prvo sam pomislio: jako hrabro, likovi vjeruju u sve svoje pjesme i nisu tražili ravnotežu i analizirali koliko toga bi bilo – taman. No, ipak, stvar traje standardnih pet-šest minuta, da bismo nakon toga dobili još jedan podsjetnik na stara vremena. Deset minuta tišine i kraj s akustičnom gitarom i laganim pjevušenjem. U današnje vrijeme – mrvicu nepotrebno. Ali, ajde, stigosmo do 63 minute vrhunskog metal albuma.
“The River” i “A Dying Vine” su zadnji spominjani vrhunci albuma. Stvari koje imaju i thrash klasiku i neke nebeske i depresivne dijelove koji unatoč melodičnosti ne zvuče nimalo zastarjelo. Upravo zato jer su Sylosis uspjeli atmosferom upotpuniti svoj zvuk.
Ono što me se posebno dojmilo je relativno svježi član benda – Josh Middleton koji se pokazao i kao glavni vokal, ali se primio i sviranja lead gitare! Vjerujem da je nakon prošlog albuma uspio proizvesti svu potrebnu kemiju s bendom i da sada slijedi period kada će ih čuti veći dio metal svijeta. Jer, na neki način su u ogromnom moru svakojakih metal bendova uspjeli postići ‘ono nešto’.