Orhideje s one druge strane

Američka skupina Orchid, koja dolazi iz San Francisca, svojom glazbom daleko više naginje europskoj nego američkoj sceni i stoga nije nimalo čudno da je nakon zapaženog debitantskog albuma “Capricorn” (2011.) uz pomoć Nuclear Blasta krenula u osvajanje europske publike.

Bend je osnovan 2007. godine, osim spomenutog albuma prvo službeno
izdanje bio mu je EP “Through The Devil’s Doorway” (2009.), a još je
dva, “Heretic” i “Wizard of War”, izbacio lani za Nuclear Blast, s nekim
novim i nekim starijim pjesmama.Teren za novi album očito se jako pomno pripremao, a kada je napokon stigao, može se reći da se uglavnom kreće ranije zacrtanim glazbenim smjerom. Naime, “The Mouths of Madness” album je oslonjen na teži, mračniji i psihodeličniji doom/proto metal Black Sabbatha u kombinaciji sa stoner rockom/metalom. S time da je ovaj album poprilično izravniji, konkretniji, slobodno možemo reći i hrabriji od prethodnika. I osjetno melodičniji, ali zato ne puno manje zamračeniji. Očito je da je i Orchidu, baš kao i zemljacima im The Sword, glavna inspiracija Black Sabbath.

Pjesme su poprilično duge, izuzmemo li otprije poznatu “Wizard of War” s nešto malo iznad tri minute, dok sve ostale traju između pet i pol pa sve do sedam minuta. Netko bi u takvim vremenskim omjerima možda očekivao značajniji opseg progresivi naklonjenijih kompleksnih kompozicijskih struktura, no toga ili nema ili je svedeno na najmanju moguću mjeru. Usprkos svojoj dužini, izmjenama ritmova u rasponu od sporih, preko srednjih, pa sve do dosta brzih, pjesme kroz konstantni osjećaj naboja i dinamičnosti održavaju napetost i traže potpunu koncentraciju slušatelja.

Theo Mindell svojim je izraženo psihodeličnim retro-rock vokalima pokretačka snaga albuma, a kod instrumentalnih izvedbi nailazimo na gotovo pa ravnomjernu zastupljenost. Jest da riffična izražavanja, koja se kreću od teških, tromih, muljevitih, spram osvjetljenijih, povišenijih i jasnijih tonova, imaju primat, no izuzetno je jak angažman basa i bubnjeva., pogotovo u uznemirujućim doboš/činela izvedbama, tako da se s vremena na vrijeme čini kao da su ritam sekcije preproducirane ili jednostavnije rečeno – preglasne i prenapadne.

Pjesmama je plus to što se ne ponavljaju, što u njima ima poprilično raznolikosti, teško je naći dvije iste, tek slične, to da. “Mouths of Madness” ima teži doomerski početak, ali i kontinuitet riffične žestine, melodije sa snažnim bas/bubanj sekcijama i blacksabbathovskom atmosferom. Iommijevski riff i žestoko udaranje u činele, uz tmurni solo koji je odlično legao dio su psihodeličnije pjesme “Marching Dogs of War“. Onomatopeju ratišta uz bombardiranje, marševske ritmove, nešto čišće, ali kontinuirano energične heavy riffove i produžene solaže, pa usporenije melankolične vokale, tutnjajući bas, središnje blues ritmove sa solažom usnjaka i basa sadrži stoneru naklonjen naslov “Marching Dogs Of War”.

“Silent One” u početnim riffovima ima nešto više kakofonije i atonalnosti, uz kombinaciju sporih i bržih ritmova, bubnjanje u stilu neprežaljenog Bonza i dosta epskog ugođaja u doom formi. Kombinaciju sporih i brzih ritmova s nešto o(t)puštenijim riffovima, lijepom akustičnom podlogom i melodijama u basu, psihodelično pjevanje, uz fini, razvučeniji gitarski solo i razigrani jazzy piano sadrži “Nomad“, u “Leaving It All Behind“, pjesmi posvećenoj Theovoj majci, početni riffovi gotovo da kopiraju one iz “Paranoida”, a čišće melodije i vokali u stilu Blackiea iz W.A.S.P.-a, pjesmi daju retro glam pečat.

Puno psihodelije nalazimo u usporenijoj “Loving Hand Of God“, kontinuiranu brzinu, himničnost i razigranost u trominutnoj “Wizard of War“, a heavymetalniju stranu Black Sabbatha u svom prvom dijelu donosi “See You On The Other Side“. Središnji joj je dio vrlo ugodan i atmosferičan uz akustike, spori ritam i staloženo pjevanje, da bi u zadnjoj trećini opet pokazala svu svoju energetsku raskoš.

Raskoš kakvu sadrži i ovaj album, benda za koji bi bilo šteta da je ostao stisnut i sakriven negdje u bespućima odurnog američkog mainstreama u kojem nema razumnih kriterija i kraj kojeg se nikada ne bi uspio provući i pokazati što i koliko može. A može – puno.