Oprez! Ni slučajno shvatiti ozbiljno!

Priznajte, koliko puta vas je Till Lindemann zašpricao nekakvom pjenom iz ogromnog umjetnog kurca?

Arena Zagreb ugostila je Rammstein čak dvaput i bez prevelike pompe se napunila puno bolje nego na kudikamo zvučnijim imenima, a nakon što su odradili promociju zadnjeg albuma i nedavnog ‘best ofa’, ogromnom njemačkom drvosječi i njihovom frontmanu postalo je malo dosadno…

Jako puno članova dugovječnih bendova nekad kroz karijeru odluče napraviti nešto sami (rekao bih ‘apsolutno svi’, ali Hetfield i Ulrich odlučili su to zabraniti u Metallici), pokazati da su i u tom obliku kreativni, da njihova umjetnost skriva puno više od onoga što rade u matičnom bendu i najčešće to odrade na neki iskreni način. Ali – lički medvjed Till Lindemann popišao se, posrao i izdrkao na tu teoriju!Pored vlastitih ideja ipak mu je trebao netko dovoljno odgovoran da mu pruži logističku pomoć, pa se javio Peteru Tagtgrenu, multiinstrumentalistu koji se krije iza imena Pain i Hypocrisy. No, realno – ovo je čisti Lindemann u svojoj najprimitivnijoj formi.

U Rammsteinu se nikad nisu libili biti šokantni, a ponašanjem na pozornici i riječima pjesama bili su i zabranjivani i osuđivani. No, medo Lindemann odlučio je napraviti još jedan provokativni korak započet još pjesmom “Pussy”. Zašto? Zato što je to jedan od rijetkih seksualnih engleskih trenutaka koje je ovdje preslikao na cijeli album. Ovdje je na engleskom apsolutno sve, a provokativno je i šokantno da jače ne može biti.

Ok, ima tu nekoliko nekakvih iznimaka koje pjevaju o ničemu posebnom (“Home Sweet Home“) i power baladica “That’s My Heart” koje u društvu preostale kontroverze nemaju ama baš nikakvog smisla. Nije da ostatak ima, ali…

Njegov prepoznatljivi bariton, masni riffovi, fist-pumping ritmovi, iritantne klavijature (zvuči kao Rammstein, zar ne?) i bizarno priproste, seljačke, provokativne, plitke i djetinjaste rime. A o čemu? E upravo to je ono o čemu se nadao da će svijet pričati. Imena pjesama ne skrivaju puno, a temu nikad nije potrebno dugo istraživati.

Kroz “Skills in Pills” slušate o svijetu legalnih droga (i barem službeno saznate koje boje je viagra), “Ladyboy” sami možete pogoditi o čemu je (“I got shot with the sweetest gun / I have it all, all in one / No broken hearts, no bad romance / Why should I love when I can have fun / With my ladyboy”), “Fat” dovoljno govori stihovima “Your dirty sweat / My sweetest potion / Your armpit swampy / Little oceans Your flappy butthole / A soggy cave I put in my parts“.

U “Fish” peca jeftine ženske, u “Cowboy” unatoč odličnom riffu nagrđenom klavijaturama sanja o tome da je cowboy koji zadovoljava žene svake noći i uzrujava njihove muževe, a “Golden Shower” je tema za koju je jedino čudno kako je nije stavio odmah na početak albuma. “Be my human Eiffel tower and give me give me golden shower“, “Let cry your pinky flower“i slični stihovi govore sami za sebe.

Ali sve to skupa eskaliralo je na bolesnoj i bizarnoj (i najbliže hitoidno Rammsteinovskoj) “Praise Abort” za koju mu nije bilo dovoljno mrziti djecu i veličati abortus, nego i snimiti još bedastiji videospot. Uvjerite se sami.

Droge, perverzije, okretanje želuca i sve ono o čemu se neki ne usuđuju ni pričati uvijek su bile krilatice blesavih Nijemaca, a sada je valjda i jasnije tko u Rammsteinu stoji iza te šokantnosti. Nekad mi zbilja nije jasno kako izgleda jedan običan obiteljski dan Lindemannovih “Hej draga, snimio sam novu pjesmu! Želiš li je čuti?“, ali istovremeno se treba smjestiti na stranu onih normalnih ljudi – onih koji ne skaču i ne obasipaju svojim lažnim moralom svakoga tko priča pizdarije ili vrijeđa svijet obojan rozom hello kitty bojom.

Velika je šansa da je ovaj lik samo odlučio šokirati kao nekoć Alice Cooper, a budući da je danas i cijeli svijet puno bolesniji (ili jednostavno imamo prilike čuti i čitati o više bolesnoća), tako je i “Skills For Pills” dobio puno veće i plodonosnije bojište. Možda je sve skupa jako ironično i sarkastično, a svaki onaj koji grakne i poželi kazniti čovjeka koji pjeva o ‘zabranjenim temama’, treba biti svjestan da smo htjeli demokraciju i da smo se kleli u slobodu govora.

Uostalom, ako se želiš riješiti budala na ovom svijetu – samo makni znakove upozorenja. Ovi ostali shvatit će sve sami.