Only Fools and Horses… and Wolves!

Čim sam vidio ime benda Gallows (na hrvatskom – Vješala) odmah su mi ovi Britanci zazvučali simpatično. Nije baš da ta riječ budi simpatične osjećaje, ali znao sam da nisu neki ‘ubij-sve-zakolji-puštaj-krv-siluj’-metalci. Nema nekog prepametnog razloga, ali to je nešto slično onoj ‘ne sudi knjigu pokoricama’, a ja sam Gallows prosudio po imenu.

Nakon besmislenog uvoda, da se malo okrenem prema glazbi koju su snimili ovi Britanci… Postoje tek nekih godinu i pol, a velike njuške glazbenog biznisa već su prepoznali veliku perspektivu i pripremili im ugovor za par ‘milja’ funti. Neovisno o novcima (koji svakome promijeni pogled) oni su svejedno složili album koji nikako ne ukazuje na bogatstvo.

Ludi, živčani stari punk napunjen rock energijom i živčanoćom noise-hardcorea. Kada se čuje njihov zvuk, definitivno se može reći – Britanci. Zabavni, bezbrižni i zanimljivi. Ipak, ne može se to reći za cijeli album, niti su nas nešto ekstra uspjeli iznenaditi i začuditi.

“Kill the Rhythm” i “Come Friendly Bombs” tako su pokazale da dečki uspješno spajaju zadnjih tri-četiri desetljeća. Punkerski kaotično, divljina Sex Pistolsa, pa se sjetimo The Clasha, Black Flaga, a naposljetku i današnje ludosti Everytime I Die.

Takav bučkuriš im najbolje opisuje stil, ali važno je naglasiti da iako su im sve stvari lude i razigrane, uvijek nekako nađu način da se na trenutak smire (što ne znači i smekšaju) i povežu sve u lijepu cjelinu. Novi hardcore i stari punk najbolje su se sprijateljile na “Abandon Ship” i “Six Years“.

U zvuku benda ponajviše se ističe povremena retro klavijatura i definitivno frontmen Frank Carter. Čovjek je već postao legenda u takvim krugovima, jer svojom mršavom i sitnom pojavom sigurno ne odaje pravi dojam onoga što proizvede ludujući na koncertima. Meni se u uši zakopao zanimljivim riječima: “I want you to wake up and remember my name when you’re washing my cum off your fucking face” na naslovnoj stvari koja se bavi trijeznim seksom (?!).

Gallows su sigurno izravno utjecali na odluku nekoliko susjeda da se objese radi buke koju su stvarali vježbajući za ovaj album. Recimo da su relativno OK, ali najviše uspjeha mogu zahvaliti činjenici da se zadnjih godinu-dvije sve svodi na pokušaje (i promašaje) da se pronađe ono ‘nešto novo u rock glazbi’. Malo je bio nu-metal, pa je bio emo, a sada se sve karte bacaju na ovo nešto prljavo i divlje što oslikava današnji kaotični svijet. Hoće li uspjeti? Tko će ga znati…