Oldfieldova je glazba sve, samo ne obična

Poznati švicarski Montreux Jazz Festival nije samo festival jazza, što između gomile ostalih glazbenih žanrova dokazuje i Mike Oldfield, koji se tamo pojavio 1981., s nadom da će ljudima prezentirati neobičnu, ali i zanimljivu glazbu. Da bi bili sigurni da koncert neće biti zaboravljen dokumentirali su ga na DVD-u.

Oldfield se glazbom bavi od svoje 14-e godine i svira puno različitih instrumenata (gitaru, klavijature, bas gitaru, udaraljke…). U stvaranju svoje glazbe koristio se ponavljanjem istog obrasca, čime je lako mogao postići monotonost, no on je nadvladao i tu prepreku. Svaki put kad je krenuo ponavljavati neki dio neznatno ga je promijenio, čime je postigao da glazba teče.

Nadalje, jedini je glazbenik čija glazba zvuči poput sviranja na zvonima i kojem je čak cijeli album zapamćen po njihovom zvuku . Radi se naravno o “Tubular Bells”, jednom od najznačajnijih rock albuma. Naime snimio ga je sam samcat, svirajući sve istrumente tako da je snimao višestruko nadosnimavajući svaki instrument posebno, zbog čega je prozvan ‘čarobnjakom 1000 nadosnimavanja‘.

Zanimljivo je i da mu nijedna izdavačka kuća nije htjela objaviti već spomenuti album, a kada je napokon našao izdavača, taj nije imao svoju tvrktu, ali ju je zato ubrzo osnovao, nazvao Virgin i objavo Oldfieldovo remek-djelo kao privijenac te izdavačke kuće. Nakon toga Oldfielda je publika počela jednostavno obožavati. Zvali su ga ‘genije’, ‘najvažniji popularni skladatelj desetljeća’ i slično. Svoj toj popularnosti pridonijela je i činjenica da je dio “Tubular Bellsa” iskorišten kao podloga u megapoznatom horor filmu “Egzorcist”.

On je i dalje objavljivao albume u nadi da će biti još bolji, no nije uspio pobjediti samoga sebe. Ostao je zapamćen po legendarnim zvonima. A što se tiče njegovih kasnijih albuma primjećuje se da su jednoliki, iako stoji da je u vrijeme ovog koncerta i dalje imao onaj svoj prepoznatljivi i nezaboravljivi zvuk.

Bile su to rane ’80-e, kad je rock i blues glazba ’60-ih i ’70-ih polako počela zamirati. Na scenu su izlazili sladunjavi pop-rock ili lažnožestoki glam-hardrock bendovi. Stoga je ovaj koncert bio važan glazbeni događaj na kojem se prezentirao novi rock pristup kojim je Oldfield pokušavao suzbiti stereotipe, možda pomalo čudniji, ali svakako nekomercijalan.

Iako u studiju svira sam na ovom je koncertu okružen s nekolicinom glazbenika – ‘čudnom petorkom‘ koja se potpuno uklapa u Oldfieldovu viziju glazbe: dva bubnjara-udaraljkaša, basist i gitarist i klavijaturist, te kao gošća pjevačica Maggie Reilly. Ovaj put svestrani Oldfield svira električnu gitaru kroz cijeli koncert, a u određenim dijelovima akustičnu gitaru, bas gitaru, mandolinu i klavijature.

Atmosfera je također neuobičajena, mirna i pomalo napeta. Publika je oduševljena i skandira nakon svake pjesme. “Intro” traje 6 puta dulje nego što je uobičajeno – čak 20 minuta. Nastavlja s Medleyjem koji sadrži “Taraus“, “Sheba” i “Mirage” koje su ujedno i pjesme s njegova tada nova albuma “QE2”.

“Conflict” koji je verzija “Omadawna” i koji se izvodi u Medleyju s njim također je s već spomenutog albuma. Izvodi i obavezne “Tubular Bells – Part 1 & 2“, te “Platinum – Parts 1-4“, pjesmu nadahnutu njegovim tada novim hobijem – letenjem. Koncert završava na najbolji mogući način pjesmom “Punkadiddle“, njegovim odgovorom na novi val glazbe koji je tada postajao popularan u svijetu.

Svakako pogledajte ovaj DVD jer donosi nešto posebno, nesvakidašnje. Čut ćete drugačiju glazbu i beskrajno uživati.