Okrutno poigravanje s fanovima ili koprcanje u umjetnosti

Cypress Hill je bend koji se definitivno može nazvati kultnim bendom svog žanra pa i muzike općenito. I nakon šesnaest godina postojanja, od toga petnaest godina snimanja albuma, uspjeli su preživjeti u prilično nezahvalnom Dog Eat Dog svijetu glazbene industrije. Na to je vjerovatno utjecala njihova prošlost u još nezahvalnijem svijetu South Central L.A.-a. od čije je ulice bend i uzeo svoje ime.

No, u svakom slučaju, na njihov dug vijek u tom poslu je svakako utjecalo i njihovo stalno mijenjanje i prilagođavanje drugim oblicima glazbe, koje bi se moglo nazvati i njihovo glazbeno odrastanje. Dokaz toga je i impresivni popis glazbenika s kojima su surađivali u svojoj karijeri, od rapa, hip-hop i r’n’b ikona poput: Beastie Boysa, House Of Paina, Wu – Tang Clana, Dr. Drea, DMX-a, Outkasta, Busta Rhymesa, LL Cool J-a, Eminema, The Fugesa, ali i rock glazbenika poput Sonic Youtha, The Clasha i Deep Purplea, pa na novom albumu “Till Death Do Us Part” s Darien Marleyjem (sin legendarnog Bob Marleyja), Tim Armstrongom iz Racinda, The Prodigyjem i portorikanskom reggae zvijezdom Tego Calderonom. Normalno, uz takvu stalnu prilagodbu i mijenjanje su razočarali mnoge svoje obožavatelje, ali prikupili i mnoge nove.

Uz sve te promjene, njihov ‘gangsta’ nastup, pro – marihuana stav, inteligentni tekstovi koji variraju od gotovo cirkusantnih pa do tragičnih, funky – stoned ritam i besmrtno karakterističan, ali i sipatičan glas B. Reada, od kojeg dobivamo dojam da dotični pati od kronične upale sinusa, a i ostali njihov široko prepoznatljiv trademark kojim su osigurali ogroman broj vjernih obožavatelja od daleke 1988. godine pa do danas. Tako je i ovaj album uzrokovao brojne kontraverze podjednako među obožavateljima i kritičarima. Najveći broj negativnih kritika starih ‘old school’ obožavatelja je bio usmjeren na najavni singl “What ‘s Your Number?“, inače napravljen na glazbenoj podlozi The Clashove “The Guns Of Brixton” u suradnji s Tim Armstrongom.

Sa poslovne strane se ta pjesma može gledati i kao poslovni korak nužan za preživljavanje u već spomenutom Dog Eat Dog svijetu glazbene industrije, a vjerojatno i obveza prema svojim ‘tamničarima’ iz vrha te industrije, koju su često suptilno, a ponekad i izravno, optuživali za robovlasnički odnos i nametanje svoje vlastite glazbene politike čiji je jedini interes što veća zarada na pojedinom albumu, a ne grupe i njihova muzika. Budimo iskreni, danas ako se pjesma ne vrti na MTV-u i raznim komercijalnim radio i TV postajama tada nema niti velike zarade. Tak je to, šupci misle samo na sebe, umjesto na muziku i obožavatelje koji su danas na zadnjem mestu popisa pritoriteta glazbene industrije, pomalo je ironično i licemjerno jer od istih i žive. Ostavimo tu temu za neku drugu priliku!

Izuzevši pjesmu “What ‘s Your Number?”, možemo reći da se Cypress ovim albumom vratio u svoje korijene, a i skladao svojevrstan putopis svojih eksperimentirajućih putovanja kroz svijet glazbe. Tako se na ovom albumu pojavljuju psihodelične i mračne pjesme poput “Till Death Comes”, “Never Know”, ali i “One Last Cigarette“, u koju su uspješno ukomponirali svoj funky ritam, kao i u bi – lingvalni “Latin Thugs” (feat. Tego Calderon) i “Once Again” u kojima je njihov funkadelic ritam puno izraženiji (mješavina funka i depresivne nadrogirane psihodelije, izraz za koji se može reći da su Cypress Hill tvorci). Tu je i “Busted In The Hood“, također funky zvuka, u kojem se pomalo autobiografski osvrće na kontraverzne poslovne aktivnosti svoje kvartofske prošlosti.

Takvi kakvi jesu, nijedan njihov album ne može proći bez pro – ganja parola i pjesama, no ovaj put su nas poprilično iznenadili s potpunim reggae prizvucima pjesme “Ganja Bus“, napravljene u suradnji sa sinom ‘Oca reggaea’ , Darian Marleyjom. Kako su se zadnjih godina poigravali s hard core zvukom pomiješanog sa rockom, tu su i žešče pjesme poput “Another Body Drops”, “Last Laugh” (izvedene u suradnji sa The Prodigyem i Twinom), te “Street Wars”. Vrijedi još spomenuti i “Money“, koja ritmom dosta podsjeća na hit Guitty Conscience” Eminema i Dr. Drea, ali ćemo im oprostiti tu pjesničku slobodu. Kao zadnju skladbu ovog opusa smjestili smo pjesmu iz naslova “Till Death Do Us Part”, koja sadrži poprilično jaki r’n’b prizvuk.

Na kraju, samo se nadajmo da je to samo još jedan od njihovih brojnih eksperimenata, a ne najava za neki budući album, jer koliko god se njihovi glazbeni izleti u druge muzičke sfere mogu umjetnički cijeniti, realno bi stvarno bilo preokrutno brojnim obožavateljima priuštiti neke buduće 74 minute B – Realovih r’n’b ‘derem mački kožu s leđa cviljenja’. Uz sve poštovanje r’n’b-u, da ne bih bila pogrešno shvaćena, Cypress Hill ipak nije bend kojem priliči takav zvuk, ne samo zbog njihove vlastite kvalitete u rapu, hip hopu, nego i zbog vlastite povijesti i dužnosti prema fanovima, kojima ovaj bend predstavlja način života i gotovo kult. Što više reći osim, ugodno se smjestite i preslušajte album, te odlučite sami hoće te li se prikloniti pozitivnim ili negativnim kritikama ovog albuma.

Zajedničkim snagama recenzirali:

Petra Pavelić i Ante Rušinović