Ogoljena zemlja za sirov i iskren album prvijenac

U zadnje vrijeme sve se češće spominje domaća ženska kantautorska scena kada se pojavi nova glazbenica s gitarom, koja piše tekstove, svira i pjeva.

Ime Billie Joan nova je asocijacija na spomenuti izraz. Mlada kantautorica iz Splita imena Ivana Pezo, odnosno Billie Joan izdala je svoj debitantski album. Sasvim je sigurno pozitivna stvar što kantautorska scena raste, a pojačanje je stiglo.No, pitanje je da li Billie Joan možemo svrstati s Irenom Žilić, Ninom Romić ili Lovely Quinces. Veže ih što su žene i kantautorice, ali tu sličnost prestaje. Billie Joan razlikuje se od spomenutih što je sirovost i simpatična neuglađenost njenog prvijenca izdvaja iz sigurne klasifikacije i smještanja u okvir. Zvuk, stil i tekstovi ovoga albuma dali bi smjestiti Billie Joan u okvir kantautorica američkoga Juga, prvenstveno nove mlade country snage, poput Lydie Loveless ili Courtney Marie Andrews. Razlika je u tome što glazba američkih glazbenica i dalje zvuči dovoljno ispolirano i isproducirano, da ne ostavlja previše mjesta za mladenačku iskru naivnosti i nevinosti.

“Barren Land” zvuči kao da ga je Billie Joan snimila u svojoj sobi ili negdje u prirodi, kao da pjeva samo za sebe i svoje zadovoljstvo i kao da svira s užitkom i odsustvom brige kako to zvuči. Već naziv albuma, “Barren Land”, govori o stanovitoj drskosti i hrabrosti. Sterilna i gola zemlja o kojoj Billie Joan pjeva, zemlja koja ništa ne proizvodi, po kojoj hodaju grešni ljudi, žene i muškarci, djevice i pijanci, i na kraju, mladi ljudi kojima je dosta sterilnosti i koji će pružiti otpor, pa makar nitko ne primijetio.

Da je Bille Joan kojim slučajem spisateljica, zvali bi je hrvatska Flannery O’Connor. Ne samo zbog južnjačkoga toposa, nego zbog toga što i Billie, kao i Flannery, od Juga pravi metonimiju cijele države, odnosno zemlje, sterilne zemlje. No, ujedno i gole jer je kroz glazbu skinuta njezina maska i pokazana je onako kako je vidi jedna mlada osoba. “Preety City” i “Barren land” primjeri su tog ogoljivanja i iskrenog ukazivanja na društvenu problematiku. Poigravanje s imaginarijem američkoga Juga prisutne su u “Lady is a Tramp”,”Graveyard Dad” i “Oh, My Dear Reverend“. Pogotovo u ovoj zadnjoj, odnosno u tekstu eksplicitno se referira na religiju i ostale poznate teme gothic americane.

Najbliže countryu Billie Joan približava se u “Don’t u Mind“, koja je najzanimljivija stvar na albumu; dovoljno drska, sirova i iskrena, kako glazbenica i želi zvučati.

Osim par laganijih stvari, poput “Oblivious” i “Almost 30”, koja zvuči dotjeranije od ostalih, većina albuma prolazi u snažnijem tonu, s jakim vokalom koji je dobro savladao izgovor, s gitarom koja zvuči kao da nije akustična i sa zvukom koji je najbliže countryu ili folku.

Billie Joan ima dovoljno potencijala i talenta te je dovoljno iskrena i sirova da joj album prvijenac zvuči kao dobar početak nečega većega. Pitanje je što će ova glazbenica odabrati kao svoj stil i izraz u budućnosti te hoće li uspjeti zadržati ovakav stav.