Ogledni primjerak spoja simfonijskog orkestra i heavy metal benda

    1965

    Epica

    Retrospect: 10th Anniversary

    dvd Live

    Datum izdanja: 08.11.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Introspect
    2. Monopoly On Truth
    3. Sensorium
    4. Unleashed
    5. Martyr of The Free Word
    6. Chasing the Dragon
    7. Presto (Antonio Vivaldi: “The Four Seasons”)
    8. Never Enough
    9. Stabat Mater Dolorosa (Giovanni Battista Pergolesi: “Stabat Mater”)
    10. Twin Flames
    11. Serenade of Self-Destruction
    12. Orchestral Medley
    13. The Divine Conspiracy – Anniversary Edition
    14. Delirium
    15. Blank Infinity
    1. The Obsessive Devotion
    2. Retrospect
    3. Battle of the Heroes / The Imperial March (John Williams: “Star Wars Episode V”)
    4. Quietus
    5. The Phantom Agony
    6. Cry For the Moon
    7. Sancta Terra
    8. Design Your Universe
    9. Storm the Sorrow
    10. Consign To Oblivion
    11. Outrospect
    1. Introspect
    2. Monopoly On Truth
    3. Sensorium
    4. Unleashed
    5. Martyr Of The Free Word
    6. Chasing The Dragon
    7. Presto (Antonio Vivaldi: “The Four Seasons”)
    8. Never Enough
    9. Stabat Mater Dolorosa (Giovanni Battista Pergolesi: “Stabat Mater”)
    10. Twin Flames
    1. Serenade Of Self-Destruction
    2. Orchestral Medley
    3. The Divine Conspiracy – Anniversary Edition
    4. Delirium
    5. Blank Infinity
    6. The Obsessive Devotion
    7. Retrospect
    8. Battle Of The Heroes / Imperial March (John Williams: “Star Wars Episode V”)
    9. Quietus
    10. The Phantom Agony
    1. Cry For The Moon
    2. Sancta Terra
    3. Design Your Universe
    4. Storm The Sorrow
    5. Consign To Oblivion
    6. Outrospect

    Kada se 2003. godine pojavio s albumom “The Phantom Agony”, nizozemski sastav Epica, koji ime ‘duguje’ albumu Kamelota, jednom od najboljih metal izdanja dvijetisućitih, jasno je naznačio da će se umiješati u borbu za tron symphonic metala.

    U prilog mu je išla i činjenica da su to godine ozbiljnog stagniranja, a dobrim dijelom i komercijaliziranja subžanra (Within Temptation i Nightwish najočitiji su primjeri), no ipak je najvažnije da je kvaliteta koju je ponudio na debiju bila i više nego (nao)čita. Heavy metal bendovi sa ženskim vokalima i ozbiljnim utjecajima orkestracija dobili su tada ozbiljnog konkurenta, koji je bio istovremeno i sličan i različit od njih.

    Sličan prije svega po symphonic metal okvirima iz kojih nije previše iskakao, ali dobrim dijelom i različit, jer je u glazbu unosio opširnije progresivne konstrukcije, više heavya agresije kroz snažnije ritmove, oštrije gitare i tvrđi bubanj, a kao jedna od glavnih karakteristika koja je Epicu redovito odvajala od subžanrovskih kolega nametala se suradnja Simoninih damskih mezzosoprana i Markovih osornih growl/grunt/scream ekstrema. Koji su, uz značajno ambijentalno izražavanje, Epicu držali i dosta blizu gothica. Premda se u početku ovom bendu nije davala neka posebna pozornost, kako unutar bogate nizozemske, tako još i više svjetske metal scene, s godinama je nadmašio svoje zemljake, od kojih su se neki raspali (Orphanage, After Forever), a neki kvalitativom ozbiljno pali (The Gathering, Within Temptation). I nekako niti kriva niti dužna, našla se Epica u epicentru svjetskih symphonic događanja.

    To bi tako izgledalo u globalu, no u detaljnijoj analizi priča bi bila bitno drukčija i govori da je Epica strpljivo gradila svoju karijeru i uspjeh do kojeg je došla sve je, samo ne slučajan. Izuzev zadnjeg izdanja “Requiem For The Indifferent” (2012.), bend ima kvalitativno dosta ujednačenu diskografiju, niti remek-djela, a bogme niti totalni ‘falš’, a s godinama je na koncertnom podiju u generalnom pogledu bivala sve bolja i bolja. Iako je deset godina postojanja nekog benda vjerojatno malo premalo za rekapitulaciju napravljenog, nekako je logički da je Epica odlučila okrugli jubilej ozbiljno proslaviti. Samim tim jer se dogodio ‘on hold’ status uzrokovan Simoninom trudnoćom, u konačnici i rođenjem sina, kao i Markovom radu na drugom albumu projekta MaYaN. No dakle, deset je godina ipak nekakav mini-jubilej, a slavljenički koncert logički je slijed svega navedenog, ali ovo što je Epica napravila doista je nešto.Ali ono, baš – nešto. Spektakularan koncert u pravom smislu te riječi, ogledni primjerak kolaboracije metal benda, simfonijskog orkestra i mješovitog pjevačkog zbora i dokaz da metal i klasična glazba imaju itekako puno toga zajedničkog. U konačnici, još jedan dokaz da je (i) heavy metal – umjetnost. Najkraće rečeno, ovako bi trebao zvučati bend koji si u svoj opis stavlja prefiks simfonijski i(li) orkestralni. Potpuna kohezivnost, simbioza, stopljenost u kompaktnu cjelinu dovedena je gotovo do savršenstva, perfektan je balans po svim linijama i svi čimbenici, od najmanjih do najvećih, u potpunosti dolaze do izražaja. U konkretnom slučaju, pjesme Epice znatno ojačane simfonijskim aranžmanima i mješovitim zborom dobile su na bombastičnosti i zvuče baš ono, kao bomba, a s druge strane, to nije imalo utjecaja na metalne karakteristike, koje su u ovakvoj formi dodatno dobile na snazi. Drugim riječima, iako se katkad čini da orkestracije totalno dominiraju, to baš u potpunosti i nije tako, jer dubljom analizom osjeća se da i metal dijelovi imaju itekako snažnu ulogu. Prije svega britke gitare, ali i produbljene i rasprskavajuće ritam sekcije.

    Ono što u ovakvoj konstelaciji snaga najjače dolazi do izražaja su Simonini vokali, koji su elegantni, graciozni i elokventni kao nikada do sada, s odličnom transformacijom iz opernog u rock ili metal stil pjevanja i obrnuto. Nisu se utopili u svom tom suzvučju svih vrsta zvukova, već su nešto takvo iskoristili da se promoviraju, istaknu, pokažu u pravom svjetlu i njihov je utjecaj jači nego ikada. Dodamo li tome s jedne strane Simoninu samouvjerenost i kompetentnost, a s druge nježnost, ljupkost i iskrenost, jasno je da je baš ona centralna figura ovog trosatnog nastupa. Također, izdvaja se i stilom odijevanja kroz nekoliko promjena garderobe tijekom nastupa, uglavnom u romantičarsko-gotičkom stilu i u kontinuitetu bude atraktivna, seksipilna, otmjeno provokativna i prirodno lijepa. Nije arogantna, bezobrazna, neukusna, bljutava i sveopće nepismena, dakle, ni u kom slučaju nije materijal za prosudbe kvazi analitičara društvenih događanja. K tome, ne mekeče, nego pjeva poput anđela, pa niti u tom segmentu ne zadovoljava čak ni minimalne općedruštvene regulative za dobivanje statusa zvijezde.

    Muziku podržava

    Dakle, kako već rekosmo, sve, ali baš sve na svom je mjestu. Podjednako ozbiljna, kao i opuštena je prezentacija svih glazbenika koji su se predstavili, tijekom koje je više od 5000 fanova iz cijelog svijeta istinski moglo uživati. Ali isto tako i oni koji koncert gledaju s odmakom, jer se energija s pozornice vrlo lako prenosi na gledatelja pred ekranom, čemu pomažu i sjajno pokriveni kutevi, a napose jasan sound i slika.

    Show se dogodio 23. ožujka 2013. u Klokgebouwu (Bell Building) u Eindhovenu, a uz bend, zaslužni za ovako nešto su Extended Reményi Ede Chamber Orchestra, plus perfektan The Miskolc National Theatre Choir iz Mađarske, sastavljeni od sedamdeset vrhunskih glazbenika i vokalista, dirigenta Zsolta Regosa, te još neki gosti i dodaci, koje nećemo zaboraviti istaknuti. Uglavnom, ekipa klasičnih glazbenika iz Mađarske i Epica znaju se otprije, najviše sa zajedničkog nastupa u Miskolcu 2008., iz kojeg se izrodio koncertni album Epice “The Classical Conspiracy” (2009.). Tu se već mogla čuti jaka povezanost benda i orkestra, premda se na tom koncertu izvodilo više klasičnih komada, no to je, nedvojbeno, bio snažan temelj za ono što se dogodilo na “Retrospect” koncertu.

    Vrlo vjerojatno najbolja suradnja nekog rock/metal benda i simfonijskog orkestra ikada. Tečnosti koncerta pridonose i stalni kontakti s publikom, koji su vremenski i odmjerenošću izjava taman, katkad i dosta simpatični, kao u Simoninom slučaju prije pjesme “Chasing The Dream“, kada pojašnjava kako je prije desetak godina sanjala da postane rock zvijezda. Za razgovore s publikom uglavnom su zaduženi ona i Mark, na kraju koncerta poduži monolog ima i Coen, no sve je to u granicama normale i isključivo u službi da publiku u kontinuitetu održava ‘budnom’.

    Očekivano, ima pjesama u kojima metal izraženije nadjača simfonije, poput “Monopoly On Truth“, “Martyr of The Free Word” ili u završnom dijelu, koji donosi najjače pjesme benda, kao što su “The Phantom Agony“, “Cry For The Moon” ili “Consign To Oblivion“. Isto tako, ima i onih u kojima su simfonije snažnije naglašene, prije svega u Vivaldijevom “Presto“, Pergolesijevoj “Stabat Mater Dolorosa“, u kojoj se Simoni pridružuje Floor Jansen, zatim u naglašeno dramatičnoj temi “Battle of The Heroes / The Imperial March” iz “Ratova zvijezda”, ali i u jednom od bendovih aduta “Design Your Universe“.

    Najbolja suradnja i sveopća homogenost nekako se najviše osjeća u laganijim pjesmama, kao što je “Chasing The Dragon“, koju su ukrasile dvije akrobatkinje, “Delirium“, “Twin Flames” ili “Sancta Terra“, koju su prekrasno, onako u operatic stilu, otpjevale Simone i Floor. Također, pjesme hitičnijih potencijala nekako su najviše ujednačile omjere metalnih i orkestralnih elemenata, a tu bi ubrojili “Unleashed“, “Never Enough” i “Quietus“, u kojoj su gostovali bivši članovi Jeroen Simons, Ad Sluijter i Yves Huts, a još jednu u nizu prekrasnih izmjena klasičnih i metalnih dijelova, s naglaskom na zamamne folk melodije, nalazimo u “Serenade of Self-Destruction“, u kojoj oveću ulogu imaju i tugaljivi piano, te sjetni vokali.

    Kvalitetno odabrana set-lista, kontinuirani naboj, atmosfera nabijena pozitivnim emocijama, sjajna svirka i pjevanja, plus pirotehnika, uvelike pomažu da tri sata ovog koncerta praktički ‘preleti’ u jednom dahu, a jedini ‘problem’ mogla bi biti promjena nosača zvuka, jer cijeli koncert nije stao na jedan. A taj drugi, osim trećine koncerta, sadrži uobičajene scene ‘iza’, pa se tako mogu vidjeti detalji sa proba, razgovori s fanovima koji su u Eindhoven stigli sa svih strana svijeta (Italija, Brazil, Mađarska, SAD…), njihova utrčavanja u dvoranu u borbi za što bolja (bliža) mjesta na podiju i slično. U taj, strogo fanovski dio, ulaze i interviewi sa aktualnim i bivšim članovima Epice, u kojima se može čuti štošta zanimljivo. Toga nema na CD-ima, njih ukupno tri, na koje je ‘utrpan’ koncert kojem će se radovati audiofili.

    Simfonijski metal od samih je početaka oko sebe okupio veliki broj entuzijasta koji su ga bezrezervno podržavali, ali i poveći broj onih koji su ga doživljavali s gnušanjem, odbacujući već i samu pomisao da se radi o metal glazbi, a kamoli da ga konzumiraju na bilo koji način. No usprkos tome, kao i činjenici da se radi o jednoj o najkontroverznijih subžanrova heavy metala, nitko ne bi smio zaboraviti činjenicu da metal glazba dio svojih korijena ima i u klasičnoj glazbi.

    Ovaj ovdje slučaj, spoja Epice i simfonijskog orkestra i zbora najbolji je dokaz da je tome stvarno tako i da od toga ne bi trebalo niti se smjelo bježati. Može se diskutirati jel’ se tako nešto nekome dopada ili ne, ali ne baš o neoborivim činjenicama da je ovo zaista dobro. Jer, mnogi su se rock i metal bendovi okušali u suradnji s orkestrima i zborovima, ali malo kojemu je to uspjelo tako dobro kao Epici.

    Muziku podržava