Odvažno, zanimljivo i uzbudljivo

“Danse Macabre – zvuci vertikalnog povratka” autora Brune Motika je album nastao kao soundtrack za istoimenu cirkusku predstavu cirkuskoga kolektiva Cirkorama.

Cirkorama je kolektiv koji se bavi promicanjem cirkuske umjetnosti kroz performanse, predstave i edukacije. Uz sve to, radionice i ulična događanja, odlučili su napraviti i album cirkuske glazbe kojega su sami producirali, a skladatelj albuma je Bruno Motik. On je multi-instrumentalist, skladatelj i permakulturni dizajner. Svirao je u Peach Pitu, Tigrovoj masti, Seven that Spells i Vergl Grindu.

Sama predstava je bazirana na zračnim akrobacijama i podnim improvizacijama, a ključni je moment prikaz trenutka nakon smrti ljudskog tijela, odnosno imaginarno istraživanje ponašanja umiruće svijesti. Upravo trenutak smrti i pokušaj iskustva nestajanja tjelesnoga te uprizorenje toga iskustva je temelj predstave, a glazba služi da se to iskustvo izrazi kroz medij koji može prikazati takav moment. Riječ je o prvom domaćem albumu za cirkus i sprovode pa su stoga i obrađene numere koje se tradicionalno sviraju na sprovodima, uz tri autorske stvari Motike.

Kako uopće uprizoriti i uglazbiti iskustvo smrti i može li se uopće smrt doživjeti kao događaj nestanka? Nestajuća svijest može biti promatrana od strane drugoga i uvijek je drugi taj koji svjedoči smrti. Glazba na ovom albumu je dovoljno makabristična, sablasna i mračna da dovede to iskustvo do izraza.

Već prva numera “Pepeo pepelu” prikazuje taj mučan i očajan trenutak kada se suočimo sa smrti. Gotovo se osjeti napetost između prihvaćanja i neprihvaćanja smrtnosti i činjenice da je smrt autentično individualno iskustvo apsolutne samoće i jeza takve spoznaje odjekuje u ovoj numeri.

“Nirvana marš” u kojoj Martina Burulić kaže “Noćas su me pohodili mrtvi…” zvuči gotovo kao uspavanka i pomirenje sa spoznajom o smrtnosti: “Svatko od nas umire sam i umire potpuno“.

O smrti je teško govoriti bez zalaženja u moralizam, ali ovakva numera koja poziva na pomirenje sa spoznajom da umiremo sami, priziva filozofiju egzistencijalizma i njenu misao da je smrt apsolutna samoća. Nije to desperantna misao, upravo suprotno – poziva na preuzimanje odgovornosti za vlastitu egzistenciju, involviranost u svijet i stalno djelovanje.

Adaptacija “Adagia u g-molu” (T. Albinoni/Remo Giazotto) je mračno-vesela numera koja kako odmiče postaje sve sablasnija i jezivija. Tipični instrumenti za sprovode ovdje su transformirani u nešto eklektično tako da dobijete dojam da taj mrak i nije toliko strašan, nego se može rasvijetliti veselijim tonovima.

Autorska numera je, pored “Pepeo pepelu” i “Stvor”, “Dva lica” koja je kako i naziv sugerira podvojena između makabrističnog i radosnog tako da je krajnji rezultat dosta zanimljiv jer otkriva upravo podvojenost svijesti koja je svjesna same sebe i u tom procesu tako i prilazi iskustvu smrti. Podvojenost egzistencije, smrtnost i životnost, dva lica koja nosimo u ovoj numeri dolaze do izraza kroz zanimljivu igru instrumentima i zvukom pa se upravo ova numera izdvaja kao sukus albuma i glavna poruka.

Album za cirkuse i sprovode jedan je odvažan projekt koji eksplicitno referira na smrt, smrtnost i nestajanje. O tome većina glazbenika piše i pjeva, ali ovo je ipak nešto drugo jer je zamišljeno kao cirkuska predstava, a potom i kao album. Prezentirati i izraziti misao o smrti na ovako eklektičan i direktan način je, u najmanju ruku, zanimljivo i uzbudljivo.