Odrastanje bez kraja

    1389

    Xandria

    Neverworld's End

    Datum izdanja: 24.02.2012.

    Izdavač: Napalm Records / Trolik

    Žanr: Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A Prophecy Of Worlds To Fall
    2. Valentine
    3. Forevermore
    4. Euphoria
    5. Blood On My Hands
    6. Soulcrusher
    7. The Dream Is Still Alive
    8. The Lost Elysion
    9. Call Of The Wind
    10. A Thousand Letters
    11. Cursed
    12. The Nomad’s Crown

    “Salomé – The Seventh Veil” posljednje je djelo njemačkih symphonic metalaca Xandria, kojim slobodno možemo reći da je zaključeno bar jedno poglavlje njihove karijere.

    Jer, iako je period nakon 2007. godine bio sušan, ipak je donio nekoliko ‘trzavica’ koje su ga učinile burnim. Gotovo pet godina bilo je potrebno da se donese novi materijal, a u međuvremenu se pojavila samo ‘best of’ kompilacija naziva “Now & Forever”, no očito je ekipa dobro iskoristila diskografsku pauzu i razmislila u kojem smjeru ići dalje.

    Najveći problem koji je pratio bend upravo je uloga pjevačice, koju su nekoliko puta promijenili, a posljednja potraga dovela ih je gotovo do raspada i doslovno su sati bili u pitanju, a ‘spasila’ ih je Manuela Kraller. Naime Manuela je čula za natječaj, ali nije se prijavila, jer je u to vrijeme bila članica dva metal benda, no nakon šest mjeseci postala je nezadovoljna suradnjom s bendom Haggard koji je napustila, te je odlučila pokušati s Xandriom, koja je i dalje bezuspješno tragala za vokalisticom. Da se taj dan nije pojavila, pred nama vjerojatno ne bi bio album “Neverworld’s End“.

    Nakon nekoliko probi bend je krenuo na uspješnu turneju “Out Of The Dark Festival Tour”, kada su pozornicu dijelili s bendovima poput Van Canto, Tristania, Serenity i Amberian Dawn, te napokon ozbiljnije nastavio rad na novom materijalu, za koji su odlučili da treba zvučati više heavy, uz symphonic i epske elemente. Također su potpisali ugovor s izdavačkom kućom Napalm Records pa i sami kažu kako novi album doživljavaju kao drugi debitantski, a sniman je na nekoliko lokacija: od kućnog studija do onog profesionalnog.

    Muziku podržava

    Iako nije konceptualno zamišljen, album ipak ima konstantu, tj. temu koja se provlači kroz pjesme, povezana je s naslovom albuma, a nastala je sasvim spontano. Marco Heubaum objašnjava da kao dijete razmišljaš o životu kao o nečem lijepom i kad odrasteš bit ćeš jedan od svojih super junaka, no kad doista odrasteš, uvidiš da to i nije tako, a upravo to opisuje “Neverworld’s End” – ‘rušenje’ jednog svijeta.

    Novi materijal upravo je suprotno od urušavanja, a mnogi ga zvukom opisuju, odnosno uspoređuju sa ‘starim’ Nightwishom. Možda će zbog toga mnogi reći da je Xandria kopija, ali vjerujem da će ipak većina reći kako je napokon bilo vrijeme da se nađe ‘konkurencija’ koja bi ušla u utrku za tron na kojem je trenutno Nightwish.

    Valentine” je singl koji je bend najavio album, spot je sniman u Berlinu, a jedna je od prvih pjesama koja je nastala kao demo. U njemu se mogu prepoznati svi elementi koje je bend htio iskoristiti, puno žestine kojima pridonosi ‘odrezano’ sviranje na refrenu, a Manuela je lijepo donijela dramatičnost koju podržavaju prateći vokali te kao finale, nakon manjeg intermezza otpjevanog na latinskom, refren se povisuje za cijeli ton. Iako je pjesma romantičnog naslova, ona se ne bavi ljubavnom temom, to je zapravo bio radni naslov, a govorio o ironiji, o umjetniku koji ‘prodaje dušu’ glazbenoj industriji za slavu i novac, da bi mu na kraju ostala samo sjećanja na san.

    Sam album otvara jedna od najdužih pjesama “A Prophecy Of Worlds To Fall“, mračnog i filmskog ugođaja, koja u preko sedam minuta donosi bujicu emocija i energije, a početak je čak i bolja varijanta nego da se tu pojavio kakav intro, te vjerodostojno opisuje ono što slušatelja čeka u nastavku albuma. Manuela od samog početka očarava svojim vokalom koji nježno, ali samouvjereno ‘plovi’ među ostalim instrumentima, gdje se uz ‘standardnu’ postavu kao blagi, gotovo neprimjetni ukrasi javljaju instrumenti poput frule. Tempo je čvrst, svakako da ima svoje mijene, pokazuje nježniju, ali i onu oštriju stranu kojoj je dan naglasak, čemu doprinosi i dupla pedala, a daju sveukupan dojam kao da su ‘vjetar u leđa’ slušatelju kojeg vode na putovanje.

    Nakon preslušanog snažnog početka, nameće se pitanje jesu li već na samom početku doista dali sve od sebe. Na sreću- nisu. “Forevermore” prvenstveno je bila zamišljena kao balada, no ipak nije ostala u tom ‘ruhu’. Lagano počinje uz stringse i klavijature koje prate vokal, a zatim se diskretno ubacuju i drugi instrumenti, gitare s nešto težim riffovima, ali ne toliko hladnim da bi narušili tečnost koju melodija nosi.

    Svakako je da se našla i koja balada, a tu su pjesme poput “The Dream Is Still Alive” i “A Thousand Letters“. Pjesmi “The Dream Is Still Alive” težinu daju klavijature, pomalo podsjeća na kakvu sladunjavu rock baladu, a dosta dobro opisuje i sam bend koji unatoč poteškoćama nije pokleknuo, no gitare kao da nisu mogle odoljeti laganom tonu pa u solu donose dah žestine, a isto se može reći i za “A Thousand Letters”, koju otvaraju nježni zvuci frule. Tekst za nju napisala je Manuela, koja je pokušala ispričati priču o svojoj baki i djedu koji su se razdvojili tijekom Drugog svjetskog rata, kada je djed slao pisma u kojima je izražavao nadu da će se živ vratiti iz rata, pa ne čudi da je Manuela ovo otpjevala izuzetno emocionalno.

    Neke pjesme svoju su ‘premijeru’ doživjele i na koncertima, a jedna od njih je i “Euphoria” koja govori o začaranom, korumpiranom, modernom društvu koje uništava snove, a dočaravaju ga kratko otpjevane dionice u uvodu te poletno nastavljaju priču u koju se na trenutak javlja i muški vokal koji odaje dojam upravo te negativnosti koja je tema pjesme.

    Ne nedostaje ni catchy pjesama, a u te redove se mogu uvrstiti “Blood On My Hands” i “Call Of The Wind“. “Blood On My Hands” čak imaju jednu neobičnu karakteristiku u odnosu na ostatak albuma, a to je da se na pojedinim dionicama osjeti utjecaj osamdesetih godina, zbog čega gotovo da se nije našla na albumu, a zanimljiv je i nagli prekid pred kraj pjesme, koji zvuči kao da se sluša glazbena kutija. Izgleda da su ‘najzaraznije’ pjesme na albumu imale nešto lošiji početak kada su se stvarale ili su bar bile daleko od onoga kako su zamišljene, pa je tako originalni naziv pjesme “Call Of The Wind” zapravo bio “Irish Symphony”, što i ne čudi jer su tu korišteni instrumenti poput violina i frula i stvaraju ugođaj kao da ste na putovanju dalekim morima.

    Album zatvara najduža pjesma “The Nomad’s Crown“, koja nakon gotovo deset minuta još grandioznije završava priču novog materijala nego što je započela, a ujedno je i najduža pjesma koju su ikad napisali. U njoj se mogu naći doista različiti dijelovi: brzi, spori, nježni, agresivni uz egzotične elemente koji asociraju na daleke zemlje, teške riffove koji kao da opisuju marš divova u borbu, da bi sve kulminiralo bombastičnim završetkom. Upravo to je kopija same priče, gdje dolazi do borbe bogova svjetla i tame koji pokušavaju osloboditi čovječanstvo.

    Pauza od pet godina kao da je bila potrebna Xandriji, odnosno iako ih je ona gurnula do krajnjih granica, kada je i njena sudbina visila o niti, ekipa se nije dala, mudro su razmislili o narednim koracima i uz podršku nove pjevačice napravili odličan album koji ih je dignuo stepenicu gore.

    Muziku podržava