Odličan zvuk, prosječne pjesme

“Produkcija mi je sasjekla album“, “Dobre su pjesme, samo mi treba još dobra produkcija” samo su neke od izjava koje se mogu čuti iz usta glazbenika.

Američki indie-reggae-electro-dancehall duo Twenty One Pilots nema takvih problema. Oni su svoj zvuk skockali do savršenstva. Ono što će izazivati prijepore su pjesme koje, bar po mišljenju autora ovih redaka odbijaju komunicirati sa slušateljem, odnosno, tijekom preslušavanja stiče se dojam kao da su Twenty One Pilots sve karte bacili u dopadljiv zvuk, a s pjesmama, što bude – bude.

Neke stvari reflektiraju supermoderni dancehall reggae koji uporno odbija komunicirati emocije, no sadrži more zanimljivih producentskih rješenja. Razvijena su zvukovlja koja će se loviti za uho, no neće stvoriti želju da te brojeve čujete opet. To poglavito vrijedi za dosadnjikavu “Fairy Local” (zašto je ta pjesma bila prvi singl???), bezličnu “Lane Boy”, i iritantnu “Message Man”. Za njih vrijedi onaj stari refren Olivera Dragojevića “Bez duše lijepa”, unatoč što članovi ovog sastava Tyler Joseph (glavni autor i pjevač) i Josh Dun unose osobni pristup.

“Stressed Out” se u veljači 2016. probila do američkog TOP 10 singlova i pravo je pismo namjere za Twenty One Pilotse – zarazna vokalna melodija i nepogrešiv zvuk reflektiraju ono što ovaj duo radi najbolje, no to ne radi dobro na cijelom albumu: proto-electro-pop “Tear In My Heart“, simpatične “The Judge” i “We Don’t Believe What’s On TV” pokazuju put kamo bi budućnost mogla odvesti Twenty One Pilotse. Dečki su talentirani, no za uspjeh treba nešto više od talenta.

Lokalni kvartovski gurui to najbolje znaju, bili bi oni prvaci svijeta da je samo talenta, ali im se jednostavno za neke stvari nije dalo. Ne sjećam se kad sam čuo album s toliko zaraznih pop-harmonija i dobrih akustičkih rješenja koji zvuči tako odbojno. Šteta.