Odjebite, trendovi!!!

    916

    Pantera

    The Great Southern Trendkill (20th Anniversary)

    Datum izdanja: 21.10.2016.

    Izdavač: Atlantic Recordings

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Great Southern Trendkill
    2. War Nerve
    3. Drag the Waters
    4. 10s
    5. 13 Steps to Nowhere
    6. Suicide Note Pt. I
    7. Suicide Note Pt. II
    8. Living Through Me (Hell’s Wrath)
    9. Floods
    10. The Underground in America
    11. (Reprise) Sandblasted Skin
    1. The Great Southern Trendkill (2016 Mix)
    2. War Nerve (Live ’98)
    3. Drag the Waters (Early Mix)
    4. 10s (Early Mix)
    5. 13 Steps to Nowhere (Instrumental Version)
    6. Suicide Note Pt. I (Intro)
    7. Suicide Note Pt. I (Early Mix)
    8. Suicide Note Pt. II (Live ’98)
    9. Living Through Me (Hell’s Wrath) (Instrumental Version)
    10. Floods (Early Mix)
    11. The Underground in America (Early Mix)
    12. (Reprise) Sandblasted Skin (Live ’98)

    Ne treba biti jako pametan i uzeti u ruke novi album i baljezgati nešto o njemu – što ne valja, što bi trebalo bolje i što je pjesnik htio reći.

    Zamislite samo onda koliko granično pametan treba biti i pisati nešto o albumu nakon što nam se 20 godina saftao u rukama i CD playerima! Panterin flashback napokon je došao do mojeg omiljenog poglavlja i moram reći da je to jako zanimljiva igra. Dame i gospodo – njegovo veličanstvo, osporavani – “The Great Southern Trendkill“.Cowboys from Hell” dao nam je sve – i liveove i demoe, “Vulgar Display of Power” pronašao je čak i jednu izgubljenu pjesmu, a “Far Beyond Driven” samo je podsjetio u kakvoj formi su bili. Sada, prisjećamo se jednog drugačijeg benda. Jednog poluraspadnutog benda, sjebanog frontmena, benda koji je pod velikim pritiscima i koji ovim albumom dokazuje nešto i sebi i drugima, ali i zove u pomoć. Pa čak i takav – ovaj album je jebeno remek-djelo.Drugačiji, mračan, negativan, inatljiv i osoran! Kažu da su ih menadžeri i svakojaki direktorčići nagovarali da ubace malo rapanja jer je to bilo u trendu (iako je meni to za 1996. nekako teško posložiti u glavi), kažu da je album baš kao i njegov naziv zbilja bio – ubojica trendova. Ne samo onim uzdahom i bolesnim vriskom u prvoj sekundi albuma, nego cijelim putem – muzički i temama.“For every fucking second the pathetic media pisses on me and judges what I am in one paragraph, look here: FUCK YOU ALLLL” na “War Nerve” već vam objašnjava što se vrtilo po glavi poljuljanog Anselma koji je album u pred-produkciji posložio s dečkima, ali ga je, prema svojim riječima, “odlučio snimiti sam, u ugodi svog doma, baš kako junkijima i odgovara”. Daleko od Dallasa, u New Orleansu u studiju Trenta Reznora. I pored toga – apsolutno se svi kunu u njegovu profesionalnost u studiju, pa smo dobili gnjevni poziv u pomoć jednog ranjenog lava.“Fuck your magazine, and fuck the long dead plastic scene/Pierce a new hole, if Hell was in – you’d give your soul” ne može zvučati bolje, južnjačkije i jasnije. “Suicide Note” je malo akustično depresivno remek-djelo, a “Floods” pjesma koju sam vjerojatno najviše puta zalijepio na Facebook – pogotovo kad padne kiša. Onaj outro je mnogim gitaristima najbolja dionica ikada odsvirana, a kada na YouTubeu naletite na ‘loop’ koji traje 10 sati – teško je kliknuti stop.

    20 godina je proletjelo, a “TGST” je vjerojatno jedini album Pantere koji je test vremena prošao na način da je iz osporavanog ipak uvjerio ljude u svoje bisere. Za to mi definitivno nisu trebale neke instrumentalne verzije, a live snimke (ne brinite, nisu iste kao i na live albumu “101 Proof”, već s legendarnog Dynamo festivala), te raniji i kasniji miksevi samo daju nekakvu dodatnu dimenziju pjesama i pokoju notu koju sada malo drugačije čujemo. I naravno – Anselmove kontroverzne pozive na drogiranje.

    Muziku podržava

    Osobno, bez potrebe da sam sebi nešto dokazuje, “TGST” sam oduvijek obožavao iako sam ga u potpunosti stavljao izvan nekakvih zamišljenih trilogija koje su se kreirale od Panterine diskografije. Nikad nisu napravili tako slojevit album, nikad Anselmo nije toliko nadosnimavao kanala, a Dimebag nikad nije toliko društva radio svojim lead gitarama.

    Dobra pjesma rađa se iz nemirnog srca, a bend koji je u velikim internim i personalnim sranjima mogao je snimiti samo nešto jako intenzivno, jezivo i emocionalno. Trendove su izubijali, a preživjeli i puno više od njih. No, ono 2004. bilo je ipak previše. No, prije toga, pričekajmo još jedno, posljednje, poglavlje…

    Muziku podržava
    Stisni