Od viška glava (ne) boli

Neumorni sir Elton zvani Rocket Man nakon 34 godine je pokušao snimiti album na kojem će preko 95 posto zvukova biti iz njegovog klavira.

Zadnji put je probao s “Victim of Love” koji je ispao ‘victim of ambition’, a novi album “The Diving Board” djeluje također ambiciozno, ali s mnogo više pokrića u pjesmama i izvedbama. Dakle, “The Diving Board” pliva onim vodama kojima se Elton snalazi poput ribe: klavirskim baladama, odnosno popom koji je zamirisan countryem, bluesom, soulom i jazzom.Instrumentarij je reduciran na klavir, te na povremene udaraljke, ritam mašine, gitare i slično, ali najviše ima klavira: Elton se odlučio na minimalistički pristup, uzeo je pod rukicu vjernog tekstopisca Berniea Tapina i producenta T-Bone Burnetta te krenuo kreirati, a instrumenti osim klavira valjda su dodavani ako bi Eltonu netko iskrenuo ruku te zaprijetio tučnjavom. Snimanju je prisustvovao je i legendarni udaraljkaš iz zlatnih dana Motowna Jack Ashford, član neformalnih The Funk Brothersa.

I rezultat je… “The Diving Board”, jedno od vrlo dobrih, ali neujednačenijih djela iz Johnove kasne kreativne renesanse započete albumom “Songs From The West Coast”. Najviše mu fali onog čeg se najprije riješio: pratećeg benda. Pojedine pjesme doslovno mole starog dobrog Eltonovog gitarista Daveya Johnstonea da sprži kakav solo ili pak bubnjara Nigela Olssona da opali po nekoj čineli samo kako on zna.

I sam John je svjestan da su ga muze obilazile i napuštale, tako da je najavljivao i odjavljivao datume izlaska ove kolekcije, te pisao dodatne pjesme. I doista, ima takvih pogodaka od kojih boli glava, ali zato uši uživaju: naslovna stvar je opaki komad kasnonoćnog soul-jazza koji je po svemu ravnopravan s Johnovim klasicima iz prve polovice sedamdesetih, “Take This Dirty Water” je pravi crnački zarazni gospel pojačan pljeskanjem i pratećim vokalima uz koje je teško ne lupkati nečim po stolu, volanu, dlanovima, pa “Town Called Jubilee” (to je jedna od onih koja moli bendovski pristup) i “The Ballad of Blind Tom” samo su dio popisa Eltonovih pjesama koje donose radost slušanja.

Dramatična “My Quicksand” (s klasičnim citatom), zgodna “Can’t Stay Alone Tonight”, “Oceans Away” i “Voyer” mirisat će malo više na Johnove ljigice, no nikad ‘ne idu prenisko’ i nisu iritantne, nego samo korak ili pola iza ostatka albuma. Uostalom i takve su stvari legitiman dio Eltonovog opusa.

Kojoj god grupaciji Eltonovih fanova pripadali, “The Diving Board” ne razočarava, nego podebljava konto Eltonovih pogodaka. A to, naročito kad se događa u 45. godini bavljenja profesionalnom muzikom valja poštovati.