Od svoje mame do Yoko Ono

    3699

    John Lennon

    Box Set - Signature

    Datum izdanja: 04.10.2010.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Mother
    2. Hold On
    3. I Found Out
    4. Working Class Hero
    5. Isolation
    6. Remember
    7. Love
    8. Well Well Well
    9. Look At Me
    10. God
    11. My Mummy’s Dead
    1. Imagine
    2. Crippled Inside
    3. Jealous Guy
    4. It’s So Hard
    5. I Don’t Want to Be a Soldier
    6. Gimme Some Truth
    7. Oh My Love
    8. How Do You Sleep?
    9. How?
    10. Oh Yoko!
    1. Woman Is the Nigger of the World
    2. Sisters O Sisters
    3. Attica State
    4. Born in a Prison
    5. New York City
    6. Sunday Bloody Sunday
    7. The Luck of the Irish
    8. John Sinclair
    9. Angela
    10. We’re All Water
    1. Cold Turkey (Live)
    2. Don’t Worry Kyoko (Live)
    3. Well (Baby Please Don’t Go) (Live Jam)
    4. Jamrag (Live)
    5. Scumbag (Live)
    6. Aü (Live)
    1. Mind Games
    2. Tight A$
    3. Aisumasen (I’m Sorry)
    4. One Day (At a Time)
    5. Bring on the Lucie (Freeda People)
    6. Nutopian International Anthem (John Lennon/Yoko Ono)
    7. Intuition
    8. Out the Blue
    9. Only People
    10. I Know (I Know)
    11. You Are Here
    12. Meat City
    1. Going Down on Love
    2. Whatever Gets You Thru The Night
    3. Old Dirt Road (Harry Nilsson/John Lennon)
    4. What You Got
    5. Bless You
    6. Scared
    7. #9 Dream
    8. Surprise, Surprise (Sweet Bird of Paradox)
    9. Steel and Glass
    10. Beef Jerky
    11. Nobody Loves You (When You’re Down and Out)
    12. Ya Ya
    1. Be-Bop-A-Lula
    2. Stand by Me
    3. Medley: Rip It Up/Ready Teddy
    4. You Can’t Catch Me
    5. Ain’t That a Shame
    6. Do You Wanna Dance
    7. Sweet Little Sixteen
    8. Slippin’ and Slidin’
    9. Peggy Sue
    10. Medley: Bring It On Home to Me/Send Me Some Lovin’
    11. Bony Moronie
    12. Ya Ya
    13. Just Because
    1. (Just Like) Starting Over (stripped)
    2. Kiss Kiss Kiss (stripped)
    3. Cleanup Time (stripped)
    4. Give Me Something (stripped)
    5. I’m Losing You (stripped)
    6. I’m Moving On (stripped)
    7. Beautiful Boy (Darling Boy) (stripped)
    8. Watching the Wheels (stripped)
    9. Yes I’m Your Angel (stripped)
    10. Woman (stripped)
    11. Beautiful Boys (stripped)
    12. Dear Yoko (stripped)
    13. Every Man Has a Woman Who Loves Him (stripped)
    14. Hard Times Are Over (stripped)
    1. (Just Like) Starting Over (original 1980 version)
    2. Kiss Kiss Kiss (original 1980 version)
    3. Cleanup Time (original 1980 version)
    4. Give Me Something (original 1980 version)
    5. I’m Losing You (original 1980 version)
    6. I’m Moving On (original 1980 version)
    7. Beautiful Boy (Darling Boy) (original 1980 version)
    8. Watching the Wheels (original 1980 version)
    9. Yes I’m Your Angel (original 1980 version)
    10. Woman (original 1980 version)
    11. Beautiful Boys (original 1980 version)
    12. Dear Yoko (original 1980 version)
    13. Every Man Has a Woman Who Loves Him (original 1980 version)
    14. Hard Times Are Over (original 1980 version)
    1. I’m Stepping Out
    2. Sleepless Night
    3. I Don’t Wanna Face It
    4. Don’t Be Scared
    5. Nobody Told Me
    6. O’Sanity
    7. Borrowed Time
    8. Your Hands
    9. (Forgive Me) My Little Flower Princess
    10. Let Me Count the Ways
    11. Grow Old with Me
    12. You’re the One
    1. Power to the People
    2. Happy Xmas (War Is Over)
    3. Instant Karma! (We All Shine On)
    4. Cold Turkey
    5. Move Over Ms. L
    6. Give Peace a Chance
    1. Mother
    2. Love
    3. God
    4. I Found Out
    5. Nobody Told Me
    6. Honey Don’t
    7. One of the Boys
    8. India, India
    9. Serve Yourself
    10. Isolation
    11. Remember
    12. Beautiful Boy (Darling Boy)
    13. I Don’t Wanna Be a Soldier Mama I Don’t Wanna Die

    Sedamdeseta godišnjica rođenja Johna Lennona obilježila se 9. listopada 2010., te su, u skladu s time, opet izdane sve njegove solo ploče, uz neke dodatke.

    Ponovno izdavanje Lennonovih albuma zvuči kao da je Yoko Ono ponestalo novaca – ne tako davno (prije 5 godina) svi su Lennonovi albumi dobili pripadajući remastering, a CD-izdanja su bila obogaćena za bonus pjesme koje su bile objavljene isključivo kao singlovi.

    Nova izdanja pojedinačnih diskova nemaju nikakve bonuse (s izuzetkom “Double Fantasy”), pa tako ni singlove koji su krasili prethodna izdanja. Remastering je nešto bolji, ali ne toliko da se ide zbog toga opet u investiciju. Novost je izdanje nazvano “Signature Box” koje objedinjuje sve singlove i regularne albume što je Lennon izdao u solo karijeri, uz bonus disk s još malo rariteta. Jedina novost je izdanje albuma “Double Fantasy” u ogoljenim aranžmanima, kao što je to napravljeno s albumom “Let It Be…Naked”.

    Prvi u kolekciji je Lennonov prvi ‘pravi’ solo album, nazvan “Plastic Ono Band“, koji je po mnogo čemu ‘prva’ ploča: prva ploča tako bolno ispovjedna, jedna od prvih s koje se čuje riječ ‘fuck’, i svakako jedna od najšokantnijih za poštovatelje rada Beatlesa. U to doba Lennon je ušao u terapijski tretman nazvan ‘Primal Scream’ te je slijedom tog tretmana bio upućen da sve svoje emocije kaže naglas, bez zadrške, sada i ovdje. Tako su se pojavile sličice Lennonovog konfuznog odrastanja, grubi glazbeni skečevi jednostavnih repetitivnih struktura (bubanj, bas, gitara, klavir, urlik) kojima je uvjerljivost pjevača dala konačni izgled.

    “Plastic Ono Band” se često interpretira kao remek-djelo Lennonove solo karijere (svakako je među boljim albumima koje je napravio i definitivno njegovo najcjelovitije ostvarenje), no jako će malo ljudi u tom albumu uživati, iz razloga što priča o izrazito bolnim temama na neuvijen način (je li to prvi emo-album?), i naročito kad se uzme u obzir da je baš u to doba Lennon svome sinu Julianu radio upravo ono što John svojim roditeljima najviše zamjera (usput, pljuvao je John i po licemjerima).

    Muziku podržava

    Dok se John sa svojom Yoko Ono naslikavao po hotelskim krevetima, slinio po njoj u javnosti, te izigravao kakvu ubogu misicu pod krinkom ‘mira u svijetu’, mali Julian je odrastao bez oca te je, baš kao i John u mladim godinama, potrošio godine i godine života da se opet poveže s roditeljem koji mu je toliko nedostajao (od silne ljubavi prema Julianu John mu je oporučno ostavio izrazito mali dio imetka koji se ukupno procjenjivao na tadašnjih 220 milijuna funti – najnovije vijesti kažu da se dogovorio s Yoko Ono za ‘neutvrđenu količinu novaca’).

    “Plastic Ono Band” je djelo čovjeka koji je u procesu zakašnjelog emocionalnog sazrijevanja i koji očajnički pokušava ispraviti krive Drine. Lennon uspijeva glazbom i stihovima ocrtati svoju razočaranost zapadnjačkom kulturom: na dnevnom redu Lennonovog pljuvanja su se našli redom religija i Bog kao takvi, televizija, kapitalističko društvo, droga, majka, otac, te Paul McCartney. Ipak, pjesme se svojom snagom uspijevaju nametnuti slušatelju (naravno, onom koji o takvim stvarima konstantno želi slušati) – “Mother“, “Working Class Hero“, “Isolation“, “Love“, te “God” standardni su dijelovi bilo koje ‘best of’ kompilacije iz Lennonove solo karijere.

    Osim gore navedenih, vrijedna stavljanja na kompilacije je i nježna “Look At Me“, a ostatak albuma je nešto slabijeg intenziteta, ali inventivno postavljen s glazbene strane.

    “Plastic Ono Band” ima i svoju povijesnu vrijednost: Lennon je među poznatijim izvođačima prvi probio granicu duboko osobnog pisanja, do tad rijetko viđenog u svjetskoj rock muzici. Lennonov primjer pretvaranja boli u muziku slijedit će Bob Dylan s albumom “Blood On Tracks”, Neil Young (s albumima “Time Fades Away”, “Tonight’s The Night” i “On the Beach”), The Who (“The Who By Numbers”) Van Morrison (“Veedon Fleece”), te Jackson Browne (“Late For The Sky”).

    Ostrašćenost “Plastic Ono Banda” bit će prisutna i na sljedećem Lennonovom studijskom projektu, nazvanom “Imagine“, ali ona će biti mnogo bolje balansirana. Ukratko, Lennon će pljuckati po Paul McCartneyu (imitiranje njegovih pjesmuljaka u “Crippled Inside“, direktno prozivanje u “How Do You Sleep?“), militarizmu (“I Don’t Wanna Be A Soldier“), konzervativizmu u “Gimme Some Truth“, no najbolje pjesme bit će one u kojima Lennon iskreno ponire u sebe i bez uljepšavanja iznosi svoje emocije na stol: jedna je “How?“, a druga “Jealous Guy” – obje su mirne, stoičke klavirske balade.

    Dodamo li njima naslovnu pjesmu, imat ćemo lijepe argumente u raspravi da su u to doba Johnu najbolje pjesme bile one koje je napisao za klavirom. Lennonova ostrašćenost nije samo išla u pravcu srdžbe/mržnje: Yoko Ono je posvećena fina country-rock pjesmica na kraju (stilski slična pjesmi “Crippled Inside”), a naslovna pjesma se povremeno svira čak i u crkvama – što govori u prilog snazi njene miroljubive poruke. Zadnja strofa “You may say I’m a dreamer / But I’m not the only one / I hope someday you’ll join us / and the world will be as one” može se protumačiti kao priznanje poraza u bitci s materijalistima, koja je ispratila hippie pokret iz mode, ali je ostavila narednim generacijama da i dalje razmišljaju o bratstvu među ljudima, jednakosti i toleranciji.

    “Imagine” je bio i komercijalni uspjeh: osvojivši vrh top-lista u Engleskoj i Americi, Lennon je zadovoljio svoje apetite solo karijere i u narednim će godinama biti primjetno da nove pjesme snima sa sve manje motiva: sljedeći album, izdan 1972., “Some Time In New York City“, bit će napravljen brzo, s mnogo fušanja i nikakvom razradom pjesama. Vjerojatno je muzičarima bilo odlično snimati tako nešto, vjerojatno se radilo brzo, vjerojatno Lennon nije puno cjepidlačio u studiju i nije imao neke prohtjeve, no čovjek koji je bio poznat po oštrom jeziku, koji je mogao snagom svojih stihova i muzike u jednom momentu gorko rasplakati, a drugom istinski nasmijati, je jednostavno izgubio viziju, fokus i oštricu.

    S druge strane, autor tog albuma je istinski proživio svaku glazbenu mijenu od 1962. do 1972. i baš u svakom od tih vrludanja (prvotni rock’n’roll, tinejdžerske balade, folk rock, psihodelični rock, simfonijski rock, country rock, hard rock) ostavio svoj autorski trag. Lennon nije ni prvi ni zadnji kome se dogodio pad inspiracije, i ako ništa, barem se taj pad inspiracije dogodio kad je imao mnogo toga za poručiti, samo više nije bio siguran kako to napraviti.

    “Some Time In New York City” je zbirka nedovršenih političkih pjesmica za zborsko pjevanje među aktivistima. Kao autor se javlja i Yoko Ono čije vokalne interpretacije nećemo pretjerano hvaliti. Koncertni dio ovog albuma jednostavno nije reprezentativno Lennonovo izdanje. Najzanimljiviji su naslovi pjesama, koji sugeriraju kamo i kako bi se Lennonov aktivizam razvijao da je John poživio: “Sunday Bloody Sunday“, “Woman Is The Nigger of The World“, “Angela”, “The Luck of The Irish” (još jedna posveta Irskoj), “John Sinclair“.

    Pjesma “Angela” je posveta afroameričkoj aktivistici Angeli Davis, koja je iste godine dobila mnogo uvjerljiviju posvetu od Stonesa “Sweet Black Angel”, koja se nalazi na albumu “Exile On A Main Street” (kakva to faca mora biti da joj iste godine posvetu napišu Lennon, Jagger i Richards?).

    Nakon što je međusobno prepucavanje u sezonama 1970./71. i 1971./72. završilo, Lennonove i McCartneyeve karijere su počele pokazivati sve više sličnosti: obojica su opjevali pradomovinu svojih predaka (McCartney je još ranije napisao pjesmu “Give Ireland Back to the Irish” koja je odmah zabranjena na BBC-u), obojica su snimali sa svojim suprugama (Linda McCartney je pjevala prateće vokale i svirala klavijature), obojica su detaljno opjevali svoje supruge u nekoliko pjesama, obojica su težište svoje karijere prebacili u SAD, obojica su počeli snimati ploče koje ne samo što su sličile, nego se slušateljima sve češće javljalo pitanje: a što da je jedan drugom uletio na snimanje i popravio tu i tamo koji vokal, prijelaz, ubacio možda strofu u tekst ili sredio kakvu dobru instrumentalističku dionicu?

    Odnos Lennona s Yoko Ono postaje sve napetiji, i uskoro se razdvajaju. 1973. i 1974. su u Lennonovom životu poznate kao godine ‘izgubljenog vikenda’ kad se po Los Angelesu i okolnim gradovima veselio svakom dobrom provodu skupa s partijanerima Keith Moonom, Ringom Starrom i Harry Nilssonom. Povremeno bi se i snimalo, pa su tako nastale ploče “Mind Games”, “Walls and Bridges” i “Rock’n’Roll”. Osim bakanalija, bilo je i lijepih trenutaka u Lennonovom životu. Štoviše, asistencijom tadašnje Lennonove pomoćnice May Pang, Julian Lennon se zbližava s ocem, pa čak i debitira kao bubnjar.

    Mind Games” je zbirka solidnih do odličnih pjesama kojoj baš nedostaje (u većoj ili manjoj mjeri) završni dodir jednog majstora od melodije da ublaži sve te elegične pjesme umjerenog tempa koje često klize u jednoličnost. Intenzitet prvog urlika sve više jenjava, a pjesme su sve praznije – teško je slušati “Intuition” ili “Out of The Blue“, a ne sjetiti se što bi sve McCartney napravio s tim.

    Ako usporedimo “Plastic Ono Band” i “Imagine” s naredna dva albuma, nameće se još jedan zaključak: “Plastic Ono Band” i “Imagine” su snimani s provjerenim suradnicima s kojima se dobro slagao (Ringo Starr, George Harrison, Klaus Voorman, Billy Preston, Phil Spector…), a naredna dva su snimani sa solidnim do vrhunskim američkim muzičarima koji su navikli rutinski odrađivati svoje zadaće.

    Lennon nikad nije bio tip za pimplanje po studiju, on je navikao na brzi rad, a ekipa s kojom je snimao “Mind Games” su prekaljeni profesionalci, no pitanje je koliko su dobro čitali Lennonove ideje i namjere. U popisu muzičara koji su svirali na “Mind Games” vidjet ćete da se Lennon nije baš pretrgavao da svira nešto. A zašto i bi kad može platiti nekome da svira umjesto njega?

    Da John funkcionira bolje kad su Englezi oko njega, pokazao je naredni period – snimljena ploča “Walls and Bridges” te dvije pjesme: transatlantski hit “Whatever Gets You Thru The Night” koji je snimio s Eltonom Johnom, i pjesma “Fame” koju je napisao i snimio s Davidom Bowiem. Album “Walls and Bridges” bilježi povratak starog suradnika basista Klausa Voormana (nije Englez, ali su se poznavali i svirali preko 10 godina).

    “Walls and Bridges” je ploča s glavom, repom i jajima i pokazuje Lennona kako radi ono što najbolje zna: sklada gorke, slatke, energične ili pak paranoične pjesme koje sve fino pašu jedna kraj druge unatoč različitim ugođajima. S izuzetkom nekoliko ipak pretjerano sirovih i nedorađenih trenutaka (pre-urlatorska “What You Got“, solidna, ali preduga “Scared“, te nedorečeni instrumental “Beef Jerky“), “Walls and Bridges” se može mjeriti s prva dva albuma po svojoj kvaliteti i inspiriranim izvedbama.

    U tom se periodu Lennon pomirio s ostalim The Beatlesima i uspostavio ponovni kontakt sa sinom Julianom. Slučajno ili ne, baš tada su Lennon i Yoko Ono bili razdvojeni, a kada su se Lennon i Ono pomirili, zajedničko sviranje s ostalim The Beatlesima (postoji bootleg snimka Lennona i McCartneya “A Toot and A Snore” iz 1974) je bilo sve rjeđe, isto takav je bio i kontakt sa Julianom (koji je gostujući bubnjar na pjesmi “Ya Ya“).

    “Ya ya” će svoju reprizu dobiti i na sljedećem albumu, nazvanom “Rock and Roll“, koji donosi upravo to. Lennon je jedna od rijetkih zvijezda iz prve polovice šezdesetih koja je nesmanjeno sjajila i sredinom sedamdesetih, no sve veći manjak inspiracije i sve više alkohola u tijelu su sugerirali samo jedno – usporavanje.

    S izuzetkom “Stand By Me“, riječ je o ploči koju kao da su napravili pijani gažeri uživo na svadbi s promuklim pjevačem. Bend je neuvježban, izvedbe su pravocrtne i predvidive. Svakako, ima nešto u ideji da Lennon snimi ploču rock’n’ roll klasika, da to ‘odere’ kako se spada, i da to bude vrstan primjer njegovih interpretatorskih mogućnosti. “Rock and Roll” jednostavno to nije. Na tu ideju snimanja albuma obrada Lennona je nagnao – sud, jer je pjesma “Come Together” previše podsjećala na “You Can’t Catch Me” Chucka Berrya, što je vlasnik prava na tu pjesmu lijepo iskoristio da Lennona tuži.

    Prema nagodbi, Lennon je morao snimiti tri pjesme Chucka Berrya, no shvatio je da bi tri pjesme Chucka Berrya na jednom ‘normalnom’ Lennonovom albumu ipak bile previše. Stoga se odlučio na koncept albuma obrada ‘starih dobrih stvari’, kakav su već koristili Bryan Ferry i David Bowie godinu ili dvije ranije.

    Prva snimanja “Rock and Rolla” su prošla katastrofalno, a ni završni rezultat nije nešto spektakularno. Ipak, prisutnost vrlo dobre “Slippin’ and Slidin’” te sjajne “Stand By Me” (možda jedne od najboljih obrada ikada ičeg) u kojoj se u Lennonovom glasu ujedinila izvanjska grubost i unutarnja emocionalna ranjivost (čak do nivoa molećivosti) diže inače neuglednom albumu ukupnu ocjenu više.

    Početkom 1975. događa se i obnavljanje veze s Yoko Ono, njena trudnoća, te konačno dobivanje zelene karte da može ostati u SAD-u koliko hoće. Rođenje sina Seana je potaklo Lennona da privremeno objesi gitaru o klin te da se nominalno posveti odgoju sina. Slavljenje obiteljske idile bit će tema vodilja albuma “Double Fantasy“. Samo s Lennonove strane, doduše.

    “Double Fantasy” je naime zajednički album Lennona i Ono koji s autorske strane zvuči kao dvije polovice albuma sklepane u jednu. Dakle, imamo Lennona koji milo i razgaljeno guguće svojoj ženici, sineku, ženama generalno, sebi kak’ se voli odmarati i ništa ne raditi, te Yoko Ono čija vizura pjesama je, s izuzetkom “Hard Times Are Over“, impulzivna, neurotična i emocionalno distancirana.

    S takvim bi pjesmama Ono mogla gostovati na ploči Talking Headsa, a s ovakvim Lennonom čini protuprirodnu koaliciju, što je još vidljivije na bonus disku “Stripped Down“: u originalu nakinđurena produkcija Jacka Douglasa, Lennona i Ono bila je tu zato da prikrije ogromne razlike u perspektivama.

    Razlika u produkciji ipak nije toliko velika da oni koji imaju “Double Fantasy” obavezno moraju čuti “Stripped Down” – štedite vrijeme i novac, potrošite to na nešto drugo, iako na “Stripped Down” disku jasnije se čuje pjevanje: apstiniranje od tulumarenja je Lennonovom glasu učinilo uslugu, tako da on sasvim dobro pjevački zvuči. Čak ga i falset zadovoljavajuće služi, a svojoj kolekciji najvećih hitova pridodao je “Woman” (John voli, voli, voli, voli žene), te zanimljivu “Watching The Wheels“, himnu svih lijenčina koji vole s pivicom u ruci s nekog balkona gledati tu nikad zadovoljnu svjetinu kako nekamo žuri.

    Tu su još i “I’m Losing You“, “Beautiful Boy“, “Clean Up Time” i singl “Starting Over“. “Starting Over” obavio je svoj posao na top-listama, a nekoliko tjedana poslije Mark David Chapman je također obavio posao koji su mu naredili podstanari u njegovoj glavi. Glas, idol i simbol generacije (Lennon je to doista bio) zauvijek je ušutkan, a Johnovi snovi o ljubavi i miru (kao i o umlaćivanju žena te napuštanju vlastite djece) i dalje se sanjaju diljem svijeta.

    Princip “Double Fantasy” slijedi i posthumno objavljen “Milk and Honey“. Produkcija je nešto sirovija, vokali nesigurniji, a ukupni dojam, uspoređeno s “Double Fantasy” – tu negdje. Tijekom svog petogodišnjeg razdoblja Lennon je napunio baterije, većinu unutarnjih demona bacio daleko od sebe, i dojam je da je opet počeo uživati u muzici koju stvara. Nameće se zaključak da je Lennon trebao snimiti svoju solo ploču, a Yoko Ono svoju ploču, a ne miksati jedno s drugim.

    Yoko Ono je talentirana glazbena umjetnica čiji je senzibilitet vrlo daleko od Lennonovog (suprotnosti se, valjda, privlače): strog, odmjeren, neurotičan, opsesivan, repetitivan, anksiozan, pomalo autoritativan i zapovjednički, za razliku od Lennonovog koji može biti šaljiv, topao, duhovit, neposredan, bezobrazan, ciničan, paranoičan, direktan.

    Psihoanalitičari bi rekli da je u Yoko Ono John našao novu tetu Mimi. “Milk and Honey” je dao zanimljive Johnove brojeve “Nobody Told Me“, “Borrowed Time“, “Steppin’ Out“, te ljubavnu baladu nesretnog naslova “Grow Old With Me“. Zanimljivo bi bilo prodiskutirati kamo bi Johnova karijera otišla u osamdesetima: teško da ne bi otkrivao indie-bendove R.E.M., The Replacements, Minutemen, The Pogues, a možda bi otpjevao koju pjesmu i s U2. Nikad nećemo znati.

    Ova obimna kolekcija je namijenjena onima koji su kupili koju best-of kompilaciju Lennonove solo karijere i jako im se sviđa to što su ondje čuli. Za većinu publike je dovoljno da nabave best-ofove “Lennon Legend” ili “Working Class Hero” i imat će sasvim dobar uvid u to što je Lennon radio u solo karijeri.

    Pojedinačni albumi su zanimljivi za čuti, singlovi i rariteti također, pri čemu “Plastic Ono Band”, “Imagine” i “Walls and Bridges” (uz disk sa singlovima) ostavljaju vrlo dobar dojam, dok su ostali albumi ili kompilacije ipak manje ili više nesuvisle kolekcije pjesama jednog glazbenog genijalca koji povremeno gubi inspiraciju i glavnu nit.

    Muziku podržava