Od svakog žanra po malo

Teško je uopće spomenuti lik i djelo Joshua Paula Davisa, poznatijeg pod nom de guerre DJ Shadow, bez spomena njegovog debi albuma – legendarni “Endtroducing…” napravljen je kompletno od sampleova i obilježio je instrumentalni hip-hop.

Album je pokupio odlične kritike i lansirao našeg protagonista dovoljno visoko da su se za njega trgali Thom Yorke, Richard Ashcroft, Mike D, Zack de la Rocha i ostale zvijezde. Prokletstvo drugog albuma došlo je na svoje i DJ Shadow nije ponovio uspjeh svog prvijenca.

Ovdje bih trebao napisati ‘sve do danas’, no “The Less You Know, The Better” ne dolazi do veličine “Endtroducing…”, a velike su šanse da niti jedan drugi njegov album neće. DJ Shadow pomirio se s time, no nad glavom mu još uvijek stoji ta letvica koju svi očekuju da preskoči.

Tereta se nije riješio, no ako se album gleda izvan konteksta teško je poreći da se radi o jako dobroj kombinaciji glazbe. Od žestokih metal gitara u “Border Crossing” i “I Gotta Rokk” do folk-psihodeličnih “I’ve Been Trying” i “Sad and Lonely” koje nisam očekivao na ovakvom albumu.

Jednako opuštena je i “Enemy Lines” a još bih izdvojio i “Warning Call“, tipičnu indie-electro-post punk pjesmu koja bi mogla proći kao nova stvar Killersa ili The XX. Vokale na njoj posuđuje britanski pjevač Tom Vek.

Osim manje poznatog Toma, na albumu gostuju reperi Talib Kweli i Posdnuos na dobroj “Stay the Course“, klasičnoj hip-hop stvari koja usko balansira između osobnih i inspiracijskih tema.

Iako je sve skupa pomalo nepovezano, “Give Me Back the Nights” definitivno izlazi van svih smjernica albuma. Tri i pol minute nepoznati glas uz prateću bas liniju čita i povremeno vrišti komad agonične ljubavne poezije. Ulazi u uho već na prvo slušanje sa sirovim pristupom i jezivim ugođajem koji nije prikladan prilici, ali nije ga lako izbaciti iz glave.

DJ Shadow nije napravio velik pomak s ovim albumom, ali nekoliko pjesama isplati se poslušati i van konteksta albuma koji ionako više sliči (solidnom) čušpajzu nego povezanoj cjelini, čak i uz nekoliko prelijevanja pjesama.

Nema dvojbe da DJ Shadow ima odlično uho za sampleove, što može i zahvaliti kolekciji od preko 60 tisuća ploča, no na nekim pjesmama se ulijenio i tek minimalno intervenirao, nekad više s beatovima i efektima nego sampleovima – iako je zvuk bubnjeva stalan i jasno izražen kroz cijeli album.

Cijeli retro pristup, a i odabir pjesama, poklapa se s Davisovim nezadovoljstvom novim tehnologijama, brzom razvoju i drugim klasičnim temama moderne odvojenosti kakve ga već neko vrijeme drže – na EXIT festivalu 2010. na moje pitanje o piratstvu odgovorio je više negodovanjem o tehnologiji nego o samim boljkama ili prihvaćenosti među glazbenicima.

Ironično za čovjeka čiji se rad kompletno temelji na korištenju računala i glorificirane ritam mašine.

Unatoč navedenim boljkama, “The Less You Know, The Better” zabavan je i udoban album, koji bi bez nekoliko pjesama odlično poslužio za nezahtjevno ali ne i beznačajno slušanje.