Od rocka ’70-ih. do blacka ’90-ih.

Točno tako može se okarakterizirati drugi po redu, nakon “Weltfremd” iz 2010., studijski album njemačkog benda Vargsheim, koji je na sceni od 2005. godine. Na albumu se nalazi sedam pjesama, koje su duge, ponekad preduge, pomalo naporne, uz tekstove na njemačkom koji se bave standardnim ljudskim istraživanjem svjetla i tame, a tome je prilagođen i naziv albuma, koji u prijevodu znači ‘prosvijetljenost’.

U skladu s tim, atmosfera nudi zatamnjeni i krajnje ozbiljan ugođaj,
skoro pa osjećaj nelagode, konstantno melankolije, a tek ponekad
(pr)osvjetljenja.Istina jest da su pjesme isprepletene kako električnim, uglavnom sirovijim, tako i akustičnim gitarama koje odišu emocijama, tek manjim dijelom i optimizmom, pa predistorziranim basevima, te bubnjevima koji po tempu pjesama sežu od mračnog psihodeličnog rocka ’70-ih, preko doom metala, pa sve do blast-beata novijeg black metal doba. Vokal je također na momente čist, tih, miran, a na momente razdražljiv, ljut, bijesan, pun ‘screama’. Dakle, nekako standardiziran.

Naslovna stvar “Erleuchtung” ugodan je, opuštajući instrumental s naglaskom na akustične i električne gitarske dijelove, te udaraljke i umjereni tempo, koji je sjetan, čak pomalo tužan. “Betet, Oh Herr” je sedmominutno pranje koje započinje laganom akustikom, a onda kreće true-black metal pun vokalnog screamanja i blast-beata, te se na polovici pjesma prelijeva u spore dark-doom vode, pa onda opet blast i vokalno razaranje. “Götter Von Staub” donosi dominaciju mirnijih ritmova, puno atmosferičnog naboja u basevima, emocija u akustikama, čišćih vokala i utjecajnijih gitarskih solo dionica, a u drugoj je polovici agresivnija, više napravljena po black shemi.

U tom stilu napravljena je većina pjesama, jer u svakoj ima svega, baš svega, stoga je album već na polovici pomalo naporan, jer non-stop nudi slična prebiranja i preusmjeravanja u tempu i vokalu, poput onih u “Weg Aus Scherben“, u kojoj se poprilično pretjeralo s rastezanjem, i usprkos obećavajućim uvodnim rock ritmovima i instrumentalijama, njezinih 12 i pol minuta kroz zakapanje u nekakav progresivno-avangardni black s napornim, preistaknutim basevima i dosadnim gitarama, djeluje kao pola vječnosti, usprkos nekim interludijima, koji bi trebali donijeti više drame i učiniti je zanimljivijom i napetijom. Nikako se ne može uhvatiti neka tema, detalj, fragment, melodija koja te vodi kroz pjesmu, koja bi ostavila upečatljiv trag i pjesmu, samim time i album, učinila slušljivom u kontinuitetu. Od početka, pa do kraja.

Tako da se album doslovno ubraja u kategoriju ‘nije za svačije uši’, a ovu kombinaciju rocka i blacka teško da bi ikoji stari blacker ozbiljnije probavio i sjećao je se duže vremena. Rocker pak još teže. Ili nikako. Zato mu se publika treba tražiti među ljubiteljima nekakvih polueksperimentalnih, umjereno ekstremnih djela.