Od jako dobrog do prosječnog u 15 minuta i šest pjesama

    579

    Dojo

    Solstice

    Datum izdanja: 21.12.2015.

    Izdavač: Self-released

    Žanr: Elektronika

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Horses
    2. Soul
    3. White Witch
    4. Tree of Life
    5. Wilderness
    6. The Hunger

    Novosadska glazbenica Dunja Dačić umjetničkog imena Dojo izdala je prošle godine prvi studijski album nazvan “Solstice“, samo godinu dana nakon EP-a “Endings”.

    Ono što je zanimljivo jest da je album uradila uglavnom sama – sviranje, pjevanje, snimanje, miks i postprodukcija. Kada glazbenik uzme u ruke cijeli proces stvaranja albuma to nije samo stvar kontrole, nego želje da se u potpunosti dođe do klimaksa glazbenog izričaja i da se ekspresija prati od početka do kraja.

    “Solstice” je pomalo mračan album na prvo slušanje. Glazbenica je priznala da je radila pjesme noću i da bi joj ideje dolazile dok bi šetala šumom i to je pravi uvod u opis ovog albuma. Pomalo hladan i nedostupan vokal, ali opet dovoljno nježan da se zakačite, nešto poput Kate Bush. Pjesme su zavijene u ruho misterioznosti i zakučastosti i sve su ispjevane na engleskom.

    Muziku podržava

    To su putevi u kojima usamljena persona traži svoju samoću kao utočište i izvorište inspiracije, a glazba koja dolazi iz takvih predjela je pomalo mistična, ali upravo stoga privlačna.

    Album čini tek šest pjesama i traje svega nešto više od 15 minuta i svakako bi bilo mnogo bolje da se napravilo još par pjesama da se zaokruži cijela priča jer inspiracija je tu, i duži format bi ispunio cijelu ekspresiju do kraja. Ovako ostaje pomalo nedorečen i slušatelj ostaje zakinut za potpuno iskustvo albuma.

    Dunja Dačić zna pjevati, u to nema sumnje, a zna i pisati. Uvodna “Horses” je najjača stvar na albumu i izdvaja se kao najkvalitetnija. Odmah vas uvuče u tu atmosferu suptilne elektronike i natruha trip-hopa koje se daju osjetiti i u “Wilderness“. Atmosfera u ove dvije numere dosta podsjeća na Motion Sickness of Time Travel i Benoita Pilouarda i slične projekte koji se igraju s ambijentalnom i eksperimentalnom glazbom.

    Takva atmosfera je primjetna u “White Witch“, koja je druga jaka stvar na albumu. “Soul” i “The Hunger” imaju post-pankovski štih, ali su u konačnici prilično mlake i nedorečene.

    Ovaj je album pomalo ambivalentan, u nekim momentima je jako dobar, a u nekima malo posustaje. Osim što je prekratak, Dojo se ponekad previše trudi kao u zadnjoj stvari “The Hunger”.

    Sve u svemu, ovo je solidan prvijenac s jasno izraženim utjecajima i putem kojim Dojo želi ići. Ukoliko se u budućnosti još više otvori i potrudi, ne sumnjamo da će iznjedriti dobre i kvalitetne stvari.

    Muziku podržava
    Stisni