Očuvanje thrasherskog digniteta

Hype kojeg je u thrash metal svijetu izazvao drugi album “Sanctify The Darkness” polako se stišava i Suicidal Angels sve više i više postaje jedan u nizu dobrih bendova.

Sličnost s Kreatorom i zemlja iz koje dolazi još mu uvijek priskrbljuje sasvim solidan interes, no treba priznati da su jako dobar bend uživo i zaista ih je vrijedno pogledati, a dobri studijski albumi postala su normalna stvar. Naravno, to ne znači da su posebniji, u konačnici, i u njima s vremenom ima sve više repetitivnosti i predvidljivosti, ali isto tako i dosta konkretnosti i stremljenju ka progresiji, pa im se svako novo izdanje barem malko razlikuje od prethodnika.

Dakako, u aktualnim okolnostima, a i u ograničenosti žanra koji je sve svoje najbolje dao prije mnogo godina, teško je stalno biti aktualan i zanimljiv. To nisu mogli i ne mogu napraviti niti najveća imena žanra, pa se tako nešto ne može očekivati niti od Suicidal Angelsa i bendova novije generacije, koji zato marljivo sakupljaju ‘ostatke ostataka’. Ali se, očigledno, uvijek može očekivati najmanje dobar album. Pa je takav i “Divide and Conquer“, logični nastavak albuma “Bloodbath”, u smislu da nudi više melodija, brzina je kontrolirana, više je srednjih i umjereno brzih ritmova, a neke su pjesme ozbiljnijih kompozicionih struktura. U biti, ovaj je album više nego ijedan od četiri dosadašnja, kombinacija europskog i američkog ‘old’ i ‘modern’ thrash metala i vjerojatno najbolji rad Suicidal Angelsa. Produkcija je suvremenih predznaka, čvrsta, zgusnuta i nepropusna, s jasnim i više nego korektno niveliranim vokalno-instrumentalnim sekvencama. Pjevač/gitarist Nick i dalje je bijesno-nervozan u svojim izvedbama, ali s manje poigravanja growlinzima, gitaristički riffovi su hermetični, razorno-razbijajući, produžene su solaže ispunjene melodijama, ali i zaglušujućim zavijanjima, refreni puni himnika, katkad i pratećih pjevanja, a atmosfera je mračna, katkad i bolna, surovo sumorna. Sve to skupa čini pjesme kontinuirano energičnima, nasrtljivima i u najvećem obimu beskompromisnima. Kao što je slučaj s “Marching Over Blood”, “Divide and Conquer”, “Terror Is My Scream” ili “Lost Dignity”.

“Seed Of Evil” je melodičnija pjesma srednjeg i umjerenog ritma, koja dosta sliči ranijim Metallicinom shemama, “Control The Twisted Mind” je u najvećem dijelu konvencionalni thrash, a iz cjeline se izdvaja po naglašeno mračnom, atmosferičnom uvodnom dijelu ispunjenom solom violine, akustike i basa.

Odjavna, skoro pa devetminutna “White Wizard” još je jedan ritmički odmjereniji naslov s obiljem melodija, nešto manje agresije, više umjerenosti i metaliziranih riffova, kombinacije brzih i usporenijih bubnjanja, metodičkog basa, hevijaneriziranog gitarskog soliranja ispunjenog melodijama i thrasherskog zavijanja, pročišćenijeg, više gunđajućeg, no razbješnejnog pjevanja, te ukrasnog ambijentalnog djelića ispunjenog akustikama.

Iako se čini da Suicidal Angels svako malo objavljuje novi album, ovaj je stigao pune dvije godine nakon prethodnika “Bloodbath”, na kojem očito nisu iscrpljene sve dobre ideje, pa je ponešto ostalo i za “Divide and Conquer”, koji se prikazao u sasvim solidnom svjetlu. Što znači da promjena polovine postave nije ostavila nekakav poseban trag i da Suicidal Angels ima još štošta za reći. Samim time jer je dojam da niti nakon ovog albuma nije dosegao svoje maksimalne vrijednosti, pa je za očekivati da bi se to u nekom od narednih studijskih slučajeva trebalo dogoditi.